Godina užasa. Godina tuge. Godina patnje. Godina plača, razaranja, bolesti, zabrana, frustracija, psihoze, iščekivanja.
Nakon turistički rekordne i vrlo uspješne 2019. godine i rasta BDP-a, očekivali smo nastavak pozitivnog rasta gajeći nadu da će biti 2020.g. još bolja i uspješnija, no kao i cijeli svijet, tako i Hrvatsku zadesila je pandemija koronavirusa.
Da svako zlo ne dolazi samo, u jeku velike zime 22. ožujka grad Zagreb pogodio je veliki potres jačine 5,5 stupnjeva po Richteru koji je odnio jedan mladi život i kojom prilikom je ozlijeđeno 27 ljudi dok je materijalna šteta bila velika pa će i sama obnova trajati možda i dulje od desetljeća.
Trajni ožiljci u srcima i u dušama mnogih ljudi. I mislili smo da je nevolja prošla, da se valjda ponoviti neće. Bili smo prokleto u krivu.
Kako sam već prije negdje čuo, da je netko snimao nekakav apokalptičan film, ne bi mogao zamisliti bolji scenarij vrijedan Oscara - velika zima, pandemija koronavirusa, potres, ljudi na ulicama.
Ali opet i po tko zna koji put pokazalo se veliko srce Hrvatske - ljudi, narod.
Nitko nije više brojio navijačke skupine koje su sa svih strana uz sve vrijedne ljude bili velika pomoć i podrška Zagrebu i građanima Zagreba u tim teškim danima.
Pravi primjer političarima kako se diše i radi za dobrobit svog naroda. I dok smo se nadali boljim danima i ljepšem sutra, pandemija je vladala diljem svijeta, uzrokovala mnoge socijalne nemire, zdravstvene i materijalne probleme.
I opet samo se bavili urotama, je li se i kako moglo bolje, koliko je država zakazala ili nije zakazala, i sve tome slično, a odgovore ćemo vidjeti daleko u budućnosti. Sad ne. Sad samo nagađamo. Jer tu smo gdje jesmo, sve je stalo pa je stala i Hrvatska.
U tom drugo valu pandemije koji je krenuo na jesen, Vlada odnosno Stožer donio je po mnogima nekoliko diskutabilnih odluka odnosno mjera i dobrano se u nekoliko situacija izblamirao, uslijedilo je zatvaranje, pad društvenih i prihodovnih djelatnosti, među ljude se opet lagano uvukla depresija, opet smo nekako frustrirani i razočarani svime i svačim, kontriramo i koroni, i Stožeru i sami sebi.
U vrijeme Adventa potom svi smo nekako živnuli, osjetili potrebu da budemo jedni uz druge, da pomognemo jedni drugima, ljudima u nevolji. I to smo pokazali na najbolji mogući način, kako samo Hrvatska zna.
Veliki potres jačine 6,2 stupnja po Richteru, čak 30 puta jači od onog u Zagrebu početkom godine, koji je dana 29.12.2020.g. pogodio Petrinju, Glinu, Sisak i okolicu, uzrokovao je do sada najveću prirodnu katastrofu u Hrvatskoj u kojoj je 7 ljudi izgubilo živote i stotine, možda i tisuće ljudi svoje domove uz veliku materijalnu štetu koja se tek treba sagledati.
Tužne i apokaliptične slike koje dolaze ovih dana iz tih malih i srcem velikih banijskih mjesta unijele su tugu u srca mnogih ljudi ne samo u Hrvatskoj već diljem svijeta. Hrvatska je opet kao jedno, ujedinjena, pokazala da ti ljudi nisu i neće ostati sami i da imamo razloga vjerovati da se gradimo kao bolje društvo. Kolone i kolone konvoja pomoći sa svih strana Hrvatske, navijačke skupine pod istim stijegom i istim ciljem, vrijedni ljudi poput vatrogasaca, zdravstvenih djelatnika, vojske, policije, HGSS-a (oni su naš istinski ponos i posebni heroji), mnogi znani i neznani pojednici, skupili su se kad je najpotrebnije i pokazali da imamo razloga biti ponosni.
Gledati i doživiti tu tugu i razorena mjesta koja u neki trenucima ostave dojam kao da je tu bio rat a ne potres, gledati te napaćene ljude kako ne gube nadu brišući suze sa naboranog mučnog lica, gledati ljude koji pomažu i kojima ništa nije teško, doživjeti sve to je - tuga i ponos u isti tren.
I teško uopće pojmiti kako netko, nazvati ću ga - sasvim nebitan, može u ovo teško vrijeme izjaviti za medije o teškoj situaciji samo građana druge nacionalnosti i vjere, ali opet kad se doživi da je netko puno pametniji od toga nekog nebitnog lika skupljao pomoć za sve ljude koji su pogođeni ovom katastrofom i koji pomoć trebaju i nije ni trunke izdvajao tu pomoć po nacionalnoj osnovi, onda u biti shvatimo da je taj netko nebitan tek obični kokošar koji svoju slavu i rejting bilda na muci ljudi a da su bili i ostali pravi heroji oni koji pomažu svima u nevolji i koji ne pitaju za nacionalnosti ili vjeru.
A takvih ima u ovoj državi, ima i biti će, takva je naša Hrvatska i pravi heroji su momci iz HGSS-a, vatrogasci, policajci, zdravstveni djelatnici, Torcida, BBB, Kohorta, svi vi ljudi dobre volje koji činite dobra dijela i ne stajete pomagati pa nek nauče takvi nebitni likovi kako se voli Domovina i kako se pomaže potrebitima. Djelima a ne riječima. Potrebitima u nevolji a ne samo nekima. Svima.
I tuga i ponos u isti tren.
Tuga jer je teško gledati svoga bližnjega gdje pati i kako mu je teško.
Ponos jer smo pokazali i pokazati ćemo da nema predaje i da smo svi uz potrebite i jedan uz drugoga kad god treba. Jer to je naša Hrvatska!
