Pisati o Hajduku nakon 0:5 na Rujevici prilično je zajeban posao. Ili te kude, il' te tuku, il' za uši vuku. Taman kad pomisliš da hajduci neumoljivo grabe prema tituli prvaka države, hladan tuš hladne Rijeke sa svim svojim brzacima pomuti sva osjetila. Čekaj, čekaj. Iako smo tek 14 kola odradili, komentari pljušte na sve strane. Dobri, loši, svakakvi. A mi prvi na ljestvici. Rijeka iza nas 12 bodova. Emocija je svejedno uvijek i stalno duboko u nama. Zašto?
Ajmo iz početka. Najprije, nogomet je globalni sport koji okuplja najšire mase i koji je dostupan u svakom trenutku i za svakoga. Dva kamena, dva grma ili još bolje stabla već prirodno određuje branku pa tako i igralište pa utakmica može početi. Talent koji ne posjeduješ lako se sakrije u gomili igrača koji nešto znaju. Jer, teren trpi sudionika dvoboja koliko poželiš. Može dva, može deset ili dvadeset i dva. Može i više. Svejedno. Igra može početi na bilo kojoj razini. Nogomet tako može okupiti bilo kojeg sudionika. Ako si stvarno lopata, možeš biti navijač. I tu si jednako važan za pobjedu svoga tima. Igra bez gledatelja je kao i priča da si bio s najljepšom djevojkom iz ulice. Ako nitko ne zna, nije se ni desilo. Nama svima trebaju navijači. Hajduku naročito.
Ljubav prema voljenom klubu nije počela tek tako, ni slučajno, ni u prolazu, niti je počela jučer. Sto i četrnaest godina traje ta neprikosnovena vjernost jednoj boji. Biloj boji. Ona je tako jednostavna, čista, a u skladu s plavom bojom našeg mora označava sklad koji svatko od nas priželjkuje. Volimo emociju koju nam Hajduk daje. Od samih početaka hajdučke priče narod je bio uz svoj klub. Zato što je to uvijek bila borba protiv neke nepravde. Zvala se ona Austro-Ugarska, Italija, Jugoslavija. Ili u naša modernija doba kada se nepravda mogla potpisati sa GNK Dinamo, HNS, Sudačka organizacija ili tome slično. Borba je bila uvijek i van stadiona i do posljednjeg daha. Bitke su se dobivale i gubile, baš kao i u svakom ratu. I tako dolazimo do svete riječi svake hajdučke pobjede. DIŠPET. On nas označava, određuje, tjera nas da budemo jači, bolji, ubojitiji. Tjera nas na pobjedu, na kolektivno ludilo. Zbog Hajduka više voliš ženu i dicu, svog brata, posao i opraštaš mrskom neprijatelju. Kad Livaja potpiše za Hajduk, kad upali poruka „Livaja ostani“, kreće nepopravljivi optimizam jer smo svi zajedno jači. Luđi. Onda smo spremniji za nove izazove. „Rodilo se dite puka, iz ljubavi, iz dišpeta… Kontra mraku kontra sili…“ Krećemo u nova i nemoguća osvajanja. Jer zapravo te su pobjede najslađe. Kontra jačih, moćnijih, pobjede koje su izašle iz srca puka kojemu je pravda davala značaj i vrijednost. I tako Hajduk sve ove godine brodi svoje uspjehe, neuspjehe, svoj život kojeg mnogi označavaju kao – vječan! Snaga koju ovaj klub posjeduje, energija koja isijava iz svakog pojedinca zaljubljenog u svoj klub jednostavno bi trebala biti dovoljna za svaki novi uspjeh. Ali nije…
Zašto Hajduk nije prvak zadnjih 20 godina
Samo domaći trener i domaći igrači mogu iznjedriti konačnu pobjedu. Recimo da se to zove titula prvaka Hrvatske. Nitko me ne može razuvjeriti da od Zadra do Dubrovnika nema 11 momaka koje bi svaki put ostavili srce na terenu, svojom kvalitetom, znanjem i zalaganjem ostvarili toliko željeni rezultat. Nepotrebne su poslovne transakcije na međunarodnoj razini. Kupi/prodaj za osnaživanje klupske blagajne. Sva ta trgovanja ne donose pravi rezultat. Ni financijsku stabilnost. A rezultat je mjerilo uspješnosti svakog kluba.
Ne financijska projekcija, prodane ulaznice, vjernost navijača, prodani dresovi. Rezultat! Trofeji. To nam treba. Tu smo tanki. Napravi domaćeg igrača, zadrži ga koliko možeš i prodaj jedan kroz jedan. Čista lova u blagajnu bez provizija i pretakanja iz šupljeg u prazno. Nadalje. Najveće uspjehe kluba ostvarili su treneri iz domaćeg dvora. Od Luke Kaliterne, Joze i Frane Matošića, Slavka Luštice do Tomislava Ivića, Ante Mladinića, Pere Nadoveze, Marina Kovačića, Špace Poklepovića, Ivana Katalinića, Zorana Vulića… Nama treba trener koji poznaje u dušu svakog svog igrača, šta mu i kad treba i kad mu treba break, a kad ga treba povuć za uši. Povuci ili otpusti uzde – osnova svakog odnosa, pa tako i na terenu, u svlačionici. Nama treba igrač koji, bilo da je iz Zadra, Šibenika, Trogira, Kaštela, Solina, Splita, Omiša, Makarske, Imotskog, Ploča ili Dubrovnika – ostavlja srce i sve ostale organe na terenu za pobjedu svog kluba. To plaćeni strani igrač nije u stanju. Ostanak Livaje, jačanje klupskog marketinga, pun tribine na Poljudu, pa i na svakom gostovanju, sve su to pokazatelji snage jednog Hajduka. Više od stoljeća Hajduk ima posebnu priču na ovim prostorima. Ali puku trebaju trofeji, velike europske utakmice, gostovanja slavnih momčadi na Poljudu, dominacija u domaćem prvenstvu, puno mladih koji kucaju na vrata prve momčadi. Da Dalmacija gleda svoju dicu kako „jedu travu“ dok im rođaci grme sa tribina. Nema predaje. Jel znate da Torcida navijačku nagradu „Hajdučko srce“ nije dodijelila 2016., 2018., 2019., 2020.,2021….
Marko Livaja – kult jednog kluba
Kada je Marko Livaja u srpnju 2022. godini odlučio ostati u Splitu i kada ga je Lukša Jakobušić u suradnji sa sportskim direktorom nagovorio da potpiše do 2027. godine cijeli je grad uživao u ovoj pobjedi. Kao i svemu ostalome šta je Livaja do danas donio Hajduku. Dva trofeja Kupa, više puta najbolji igrač i strijelac domaće lige, reprezentativac koji zabija u Kataru i nosi medalju sa Mundijala u svoje vitrine. Livaja se odavno svidio splitskoj publici, još od svojih nastupa na Svetoga Stipana kada je na Gripama na humanitarnom turniru „Četiri kafića“ izluđivao svoje protivnike. Split ga nosi na ramenima, iz protivničkih tabora igrača i navijača uglavnom ne vole. Ali „Ćaća“ je Hajduku dao najboljeg sebe, opravdao svoj status božanstva, no titulu prvaka države još čekamo…
Bez obzira na to – od njegovog dolaska Hajduk i Split doživljavaju novu renesansu. Pune tribine, rekordi po broju članova, navijačko ludilo koje nezaustavljivo privlači i mlado i staro. Navijačka se gostovanja ne propuštaju. Njegovo kapetansko ponašanje donosi novu dimenziju u svlačionici. Livaja nije ostao u Splitu tek tako. Najbolje je kad si doma, oko tebe obitelj i prijatelji. Mnogo njih su kumovali ostanku. Jedna Iris, jedan Keto, jedan Bure i Raba, pa čak jedna skalina na Zvončacu. Hajduk ga je dobro platio, a on je Hajduku dobro vratio. Pa koliko se samo dresova s njegovim prezimenom prodalo. Najbolje to ilustrira izjava jednog poznanika koji se trajektom iz Starigrada vozio u Split, kada je pola Hvara išlo na utakmicu na Poljud..
Na brodu ja i dvista Livaja
Iluzorno je očekivati da će na svojim kostima Marko Livaja nositi klub do iznemoglosti. On je bio okidač, dao je svoj nesebičan, hajdučki doprinos, i ne treba mu odmah suditi ako nije odigrao utakmicu kako smo navikli. Ili nije odigrao uopće. Jer mu se ne ulazi u igru (na brod) kojemu spasa nema. Dragi treneru, ne mogu ti ja spašavati bruku, poruka je očito bila jasna. Tako sad oni koji ostaju bez vjere imaju plan konačnog pada, koji im kao i do sad – neće naići na plodno tlo.
„Znaju sve, dok zvizde u ladu
Prvo nose na rukama, pa guštaju u padu…“
