Svi želimo živjeti svoje snove, svoj hobi. Nažalost kasno to shvatimo ili nas neka životna trauma, podsjeti, što smo, tko smo i odakle smo!
Moj sugovornik Dušan Petričević, poslušao je savjet svog doktora i stvorio je malo carstvo koka.
Kako su u vaš život ušle koke Hrvatice?
- Možda ima 15 godina. Moj život promijenio je neke navike, skrenuo me s putanje na kojoj sam dugo živio. Došli su zdravstveni problemi zbog teške obiteljske tragedije. Nije potrebno da ih spominjem, u ovoj priči koke su glavne glumice.
Kroz razgovor s mojim doktorom dao mi je do znanja da se trebam vratiti na ono iskonskom, odakle
sam potekao. Vratiti se svojim korijenima, tako sam počeo razmišljati što bih to ja na selu mogao raditi, a da ispunjava moju dušu. Veoma brzo sam se sjetio ljubavi prema kokama i kunićima iz djetinjstva. Svaki trenutak, posebno na početku stvaranja ovog posla, sjetio bih se trenutaka iz djetinjstva. Odmah sam shvatio da nikada ovo neće biti posao. Sve sam ovo u ljubavi stvorio i s ljubavlju odlazim nahraniti moje koke.
Naravno da se neka pravila trebaju poštivati. Prvo smo ja i moja žena otvorili OPG, onda smo krenuli
u kupnju prvih koka. Prve Hrvatice u Lovreć stigle su s Brača. Jer mi je bilo najbliže, a pravo porijeklo im je više
kontinentalni dio naše Domovine. One su nastale križanjem nekih pasmina s našom domaćom kokom Čućom. Naziv Hrvatica datira još od 1937, na nekom natjecanju Srednjoeuropskih zemalja, pobjedu u nesenju i tada su je nazvali Hrvatica. Dobio sam sve potvrde o porijeklu da ja mogu dalje uzgajati i prodavati Hrvatice. Ali to mi nije bio prioritet, samo sam želio živjeti s kokama u mom Lovreću. I uspio sam, to mi je bila nagrada. Naravno da sam želio dalje i nabavio sam Zagorskog purana, brončani soj. E sada sam znao da neću stati na puranima.
Čekajte, cijelo vrijeme koka, ovdje, koka ondje, koka gori, koka doli. Mene zanima što kaže žena na sve te koke u vašem životu?
- Nema izbora, kaže kako njezin muž ima na stotine ljubavnica i da joj se nemili s njima borit. Puno ih
je.
Jedno je sigurno - ostala bi bez perja.
- Čak i hrani moje ljubavnice.
Potpisujem se da vam budem ljubavnica.
- Reći ću joj.
Čula sam da ste dobivali nagrade, je li i to ulazilo u ono doktorovo, vratiti se iskonskome.
- Siguran sam da doktor to nije mislio, ali neki slijed događaja. Jer da bi izašao na izložbe mora se
podignuti standard i ja sam odgojio jednog pivca.
E ovo mi se sviđa, napokon pivac. Pretvorila sam se u uho.
- Puno lipi pivac po mome je bio i po njihovom standardu. Ali dobro naopak.
Ovo ću prešutjeti.
- Čuvao je svoje koke i nitko im se nije smio približiti. Odveo sam ga na izložbu, dobio je dobre ocjene, ali je dobio upitnik ….previše je na gazdu. E onda sam otišao dalje tražiti bolju genetiku.
Gdje će te bolje genetike. Meni treba jedan takvi, naravno, pivac da me čuva.
- U pravu ste, ali ipak mi treba za natjecanje malo mirniji. Tako gledajući, iz godine u godinu postao sam među vodećim uzgajivačima peradi, na način, kako ja uzgajam. Mogu slobodno reći u cijeloj Hrvatskoj. Na izložbama me zagolicalo kada sam vidio i druge pasmine koka.
Nikad dosta gospodinu Duli koka.
- Nikad.
Vidjela sam da imate crnu, naravno koku.
- Na jednoj izložbu našao sam dvije Američke pasmine, ali sam tražio nekog austrolopta, to je
Australska kokoš i uspio sam je nabaviti kod jednog Svećenika, Marko Gačarić u Garčinu u Slavoniji.
Trebalo mi je mjesec dana da dođem do mog crnog pivca.
Šutim 'kao zalivena' i slušam.
- S tim pivcem sam osvajao nagrade u mjestima gdje je u stvari leglo uzgajanje peradi, Bjelovar i Virovitica. E onda sam skroz poludio, na nesreću moje žene i odlučio sam nabaviti sve pasmine koje sam vidio na izložbama, a to je bilo 33 pasmine. Toliko je proradila ta moja dječja ljubav da sam mora sve koke imati.
Ovo mi nije dječja, više mladenačka.
- Ipak ljubav, je li tako. Haaha.. Uspio sam pronaći čovjeka koji na sjeveru Njemačke ima veliki izbor peradi. Svako jaje je bio 3 eura, da bi se svako drugo izleglo, na kraju me svako došlo 6 eura. Uspio sam se u svemu zatvoriti financije, ali sam trebao pripaziti da me ta ljubav više ne dovede u nezavidnu situaciju. Morao sam se vratiti na početne postavke i stvorio uzgajivačnicu, kao što sam rekao jedina na ovakav način u Hrvatskoj. Za uzgajivača u Dalmaciji najgora je naša vrućina, to nije dobro za koke. Jer kada su velike žege, sve izgori, a za dobar uzgoj kokama treba, svježe trave i crvića.
Zbog toga sam u srcu Imotske krajine, mom Lovreću, raskrčio 3000 kvadrata krša, sve ogradio i posadio voćke. Tako da moje koke imaju hlad, travu i crviće.
Bome bolje vašim kokama, nego mnogima.
- Kada ih volim. Imam još 7000 kvadrata, koje su 1/1 zavedeno moje. Sada je moj san prerastao okvire, ljubavi prema koki jer sam u pripremi tog zemljišta i u potražnji suinvestitora, gdje bi zajedno krenuli u izgradnju bungalova, čak kongresne dvorane. Sve ovisi o tome što se pokaže dobro za posao.
Nadam se da će vam ovaj članak, a posebnim gospodinom, dati vjetar u leđa i snage da izađete iz životne putanje koja vas ne čini sretnima.
