30-og rujna u palači Milesi u okviru knjige Mediterana predstavljen je roman "Izgnana djeva" (La donzella desterrada) Roman Ivana Frane Bjundovića (Giovanni Francesco Biondi) rođenog Hvaranina (1572.-1644.). Prvi put je tiskan 1627. u Veneciji. doživio je 8 izdanja na talijanskom, a bio je preveden na engleski, njemački i francuski. Sada je Muzej hvarske baštine tiskao prijevod te knjige na hrvatski. djelo jednog autora Hvaranina, nakon 400 godina ugledalo svjetlo dana i na hrvatskom jeziku. Knjiga je izašla uz mnogo truda i sadrži, osim prijevoda, opsežnu studiju Vojislava Kostića o životu i radu Biundovića, članak Mladena Machieda, pogovor ravnateljice Nives Tomasović. prilog o iskustvima kod prevođenja tako starog romana, i još nekoliko priloga. Stvarno izvrsno uređena I zaslužuje da se o njoj govori…
Zamolili smo prevoditeljicu gospođu Ljerku Šimunković da nam kaže nekoliko riječi o njenom doživljaju i iskustvu prevođenja Biundovićeva romana?
- Kada mi je prije pet godina gospođa Nives Tomasović, ravnateljica Muzeja hvarske baštine, predložila da prevedem roman La donzella desterrada hvarskoga baroknoga pisca Ivana Frane Biundovića, bila sam pomalo zatečena i iznenađena; ali, razmislivši dobro o prijedlogu, prihvatila sam ga: nešto iz znatiželje, a nešto kao svojevrsni izazov.
Dosljednost baroknom stilu
- Da vam opišem kakav je to bio izazov najbolje svjedoče riječi moje prijateljice Marilene Giammarco, profesorice talijanske književnosti na Sveučilištu Chieti-Pescara u Italiji. Kad sam joj rekla da prevodim na hrvatski Biundovićev roman, odgovorila mi je: »Zaboga, kako ćeš prevesti na hrvatski barokni roman, kad ga ja jedva čitam na talijanskom«.
Premda je bilo barem osam izdanja romana La donzella desterrada, za prijevod sam dobila izdanje Biundovićeve knjige tiskane u Veneciji 1640. godine, koju je Muzej hvarske baštine uspio pribaviti. Moj prvi pristup djelu uključivao je čitanje svega što mi je bilo dostupno o životu i djelu autora Ivana Frane Biundovića (Gian Francesco Biondi, Hvar 1572. – Aubonne u Švicarskoj 1644.), a koji se istaknuo kao pisac, diplomat i povjesničar. Iako sam prevela brojne tekstove iz 15., 16. i 17. stoljeća, ipak sam, prevodeći Biundovića, naišla na cijeli niz poteškoća. Osim staroga talijanskog jezika koji je Biundović rabio pred gotovo 400 godina, veliku poteškoću predstavljala mi je kompleksnost same naracije i činjenica da se radi o drugome dijelu trilogije, nastavku prvoga dijela romana Eromena koji, nažalost, nije preveden, a koji je u originalu isto tako teško čitljiv kao i La donzella desterrada. Međutim, Muzej hvarske baštine kao naručitelj prijevoda romana La donzella desterrada insistirao je baš na toj knjizi, s razlogom što se u tom djelu spominje i opisuje otok Hvar, Biundovićev zavičaj.
Ivan Frane Biundović nastavlja tradiciju viteško-herojskog romana, dodajući šabloni snažan erotski naboj, začinjen neočekivanim ljubavnim zapletima, incestuoznim odnosima, zamršenim dvorskim intrigama, zamjenama identiteta i prerušavanjima, egzotičnim sredinama, vrlo brzim promjenama kadrova događanja, te brojnim raspravama o moralu i filozofskim razmišljanjima. Sve to popraćeno je čestim borbama i okršajima na moru i na kopnu, viteškim turnirima, manjim ili većim ratovima, detaljnim opisima muškaraca, žena, životinja ili predmeta koji izazivaju pozornost zbog njihove posebnosti ili velebnosti.
Tko su glavni likovi romana?
- To su mahom kraljevi, prinčevi i visoki aristokrati, a sasvim usput, javljaju se osobe nižega ranga u ulozi njihovih slugu, štitonoša ili razbojnika, kao nužan „dekor“ odvijanju radnje romana.
Sam naslov La donzella desterrada ili Izgnana djeva ukazuje odmah na dva bitna aspekta romana: viteštvo i izgnanstvo. Samo viteštvo nije mi predstavljalo veću poteškoću, jer sam pročitala dosta djela viteške poezije i proze, ali bi mi pojam izgnanstva i što se sve podrazumijeva pod tim pojmom, predstavljao veliku poteškoću u razumijevanju teksta da se nisam, u svojem prijevodu mletačkog rukopisa Commisione a Cesare Dolfin del 1607 u prijevodu (Duždev nalog za upravljanje Splitom iz 1607. godine), upoznala s kaznom izgnanstva i sa svim njezinim teškim posljedicama. Poznata su mi bila izgnanstva za vrijeme Rimskog Carstva, zatim mi je dobro poznato Danteovo izgnanstvo, ali nisam bila dovoljno upućena u razmjere i sve aspekte takvog kažnjavanja u kasnijim stoljećima. Najgora posljedica takve kazne bila je da je osoba koja je bila izgnana, gubila sva svoja imanja i prava građanina te ju je svatko mogao slobodno ubiti, ukoliko bi ponovno prešla u granice svoga izgona, a svaki se izgnanik mogao izbaviti vlastite kazne ako bi, u tim okolnostima, ubio nekog drugog izgnanika. Taj je problem osobito mučio sveukupne mletačke podanike i mletačku vladu 16. i 17. stoljeća, koja je problemu izgnanika (tal. banditi, odakle potječe danas riječ bandit u značenju razbojnik) posvetila mnoge propise i zakone. Jednako tako, taj je problem bio aktualan i u drugim europskim državama. Bez tih saznanja teško da bih mogla shvatiti, a shodno tome i razumljivije prevesti zašto jedan od glavnih junaka luta istočnim Mediteranom i Afrikom, a njegova malodobna kći, iz istoga razloga, nalazi utočište kod strica na Majorki.
- U prvi mah, ovo djelo zbunjuje zbog velikog broja imena junaka i junakinja, naziva pokrajina, kraljevina i inih država. Prezimena junaka kao i nazive kraljevina, Biundović je više-manje crpio iz Antike. Zbog toga trebalo je istraživati njihove antičke nazive i sve to pratiti na zemljopisnoj karti, da bih mogla shvatiti odakle potječu junaci i kojim zemljama putuju. Tako je na pr. Partenope naziv za Napulj, Ausonia za Italiju, Norgales za Wales u Velikoj Britaniji, Albione za Britansko otočje i sl.
Zanimljiva su imena koja je Biundović dao svojim junacima i junakinjama, jer unaprijed govore o karakteru ili o posebnim značajkama osobe koja nosi to određeno ime. Već je prije prof. Mladen Machiedo ukazao na tu značajku imena, analiziravši etimologiju nekih karakterističnih imena kao: Eromena (erare + menare, vođena lutanjem), Donzella desterrada (djevojka 'odzemljena' ili 'iskorijenjena'), Coralbo (cuore + albo, bijelo, nevino srce), Coralbov pseudonim Celio (celare 'prikrivati'). Ovom se popisu mogu dodati i vlastita opažanja u karakterizaciji tih imena, na pr.: Coralbova majka Celitea (celare 'skrivati' i tea 'ruža') označava kraljicu koja se skriva u drugom kraljevstvu, Gelinda (gelare 'lediti' i linda 'lijepa') junakinju ledena srca, Lindadori (španj. linda 'lijepa' i oro 'zlato') označava glavnu junakinju, Ormondo (oro 'zlato' i mondo 'svijet') je kralj Ilirije čija je prijestolnica Hvar, Gradamoro (gradire 'ugoditi, sviđati se' i moro 'crnomanjast') je princ s Cipra, Vincireo (vincere 'pobijediti' i reo 'zlikovac') je princ iz Ponta itd.
Budući da je takva vrsta romana imala velik uspjeh što dokazuju brojna izdanja djela bilo na talijanskom jeziku ili u prijevodu, ti su romani uglavnom pisani a i tiskani u žurbi, pa ovo djelo, kao i mnoga druga, obiluje tiskarskim greškama. Dodatnu poteškoću u čitanju predstavlja grafičko rješenje samog sloga otisnutoga na punoj stranici bez ikakva proreda što čitatelju zamara oči, a tome se pridružuje i stari način pisanja ili tiska sa starim slovima (ƒ i ʃ se gotovo isto pišu), čestim kraticama u riječima (cãmino, nõ, dõzella, lũnga, itd.), miješanju grafema u i v (vcelli, vfficio, viuendo) i sl.
Drugu poteškoću predstavljao mi je leksik. Budući da se radi o tekstu prvi put tiskanom 1627., očito je da su na leksičkom planu brojne riječi imale različito značenje od onoga koje im mi danas pridajemo. Nadalje, u tekstu se javlja veliki broj starih oblika riječi kao: consciençia, continovaçione, infirmitade, liberalitade, nodrittura, oriuolo i sl. Tu se mogu uvrstiti i riječi koje imaju potpuno drugo značenje, poput: moto ili motto u značenju 'parola' - riječ; conto za 'racconto' - pripovijedanje; fracasso za 'strage' - pokolj; intendere za 'sentire' - čuti, slušati; prigione za 'prigioniero' - zarobljenik; cavallo za 'cavaliere' - konjanik; itd. Kako Biundović rabi iste riječi za različita značenja, više je puta teško prosuditi na što se u tekstu odnosi riječ cavallo: na konjanika ili na konja, isto tako riječ prigione odrediti odnosi li se na zatvorenika ili na zatvor i slično. Gotovo većina riječi koje su oblikom iste kao u suvremenom talijanskom, kod Biundovića znače nešto sasvim drugo, tako da je bilo potrebno stalno konzultirati stare rječnike da bi se dobio adekvatan prijevod i kako bi rečenica, a ujedno i čitav tekst, dobili pravi smisao.
Takav kompleksni jezik i kićeni stil Biundovićeva romana, zahtijevali su poseban pristup u procesu prevođenja. Premda sam se već ogledala u prevođenju povijesnih izvora, putopisa, pisama i proze od 15. do 18. stoljeća, nisam nikada prevodila povijesni roman. U ranijim prijevodima povijesnih dokumenata često sam kratila preduge rečenice, ali sam kod ovoga romana uvidjela da trebam postupiti drukčije. Nažalost, nije mi bio dostupan nijedan prijevod Donzelle desterrade na engleskom ili francuskom kako bih mogla usporediti ono što sam prevodila s već ranije prevedenim tekstom. U dilemi kako prevoditi i da li ostaviti da u prijevodu dođe do izražaja Biundovićev barokni stil s gomilanjem riječi, ukrasnih pridjeva, dugačkih rečenica, ili pokušati sve to slobodnije prevesti, na kraju mi je prevagnulo mišljenje da ostanem, po mogućnosti, vjerna Biundovićevu baroknom stilu kako bi se postigao adekvatan prijevod i zadržao duh baroknoga romana. Odabirom nekih starijih hrvatskih riječi pokušala sam dočarati specifični Biundovićev izričaj.
Dodatnu poteškoću predstavljala je činjenica da je tiskar, a možda i sam autor u rukopisu, štedio na papiru koji je tada bio iznimno skup, pa je cijeli slog romana La donzella desterrada, a i drugih iz trilogije, otisnut bez ikakve grafičke pauze, odvojenih pasusa ili novih redaka kada se mijenja radnja ili kod izricanja upravnoga govora. Kako bi tekst bio prohodan i čitljiv, nastojala sam odijeliti brojnim pasusima pripovijedanje naratora od razgovora pojedinih protagonista.
Jednako sam tako, radi boljeg razumijevanja teksta, dodavala imena osobama koje su istovremeno sudjelovale u naraciji, a koje je Bjundović predstavljao samo sa zamjenicom egli (on), kako bi se moglo lakše shvatiti o kojoj je osobi riječ ili koja osoba u tom trenutku govori, a koja samo sudjeluje u razgovoru.
Izbjegavala sam fusnote za sam prijevod, jer, kako kaže Umberto Eco, one su znak prevoditeljeve slabosti. Fusnote sam stavljala tek u namjeri da bih čitatelju objasnila koji su to krajevi u kojima se nalaze Biundovićevi junaci, ili da bih objasnila neka grčka ili rimska božanstva, ili pak izvjesne pojmove koji bi mogli biti nepoznati današnjem čitatelju.
Gledajući ovu knjigu kao završeni produkt koji je sadržajno i estetski gotovo besprijekoran, a prisjećajući se svih napora kojima je bila podvrgnuta čitava ekipa Muzeja hvarske baštine koja je radila na knjizi, mogu samo preporučiti Hvaranima i svima kojima leži na srcu domaća kulturna baština, da kupe i pročitaju ovu knjigu i tako prošire glas o jednom skoro zaboravljenom romanu napisanom prije 400 godina, a koji i danas još uvijek čuva svoju jedinstvenu draž.
I na samom kraju, htjela bih se zahvaliti Miroslavu Rožmanu na pomnoj lekturi hrvatskoga teksta, te odati posebnu zahvalu i priznanje gospođi Nives Tomasović i svim djelatnicima Muzeja hvarske baštine. Hvalevrijedan je njihov projekt prevođenja i objavljivanja na hrvatskom jeziku djela koje je napisao njihov slavni sugrađanin, kako bi, konačno, to djelo bilo dostupno širokoj hrvatskoj čitalačkoj publici.
Dr.sc. Ljerka Šimunković, prof. emerita, rođena je u Dubrovniku.
Godine 1974. diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zadru na studijskoj grupi Talijanski jezik i književnost. Poslijediplomski studij završila na Filološkom fakultetu u Beogradu, gdje je 1982. obranila magistarski rad pod naslovom Riječi romanskog porijekla u književnim i humorističkim tekstovima u listu Slobodna Dalmacija. Na istom fakultetu obranila 1988. godine i svoju doktorsku disertaciju Mletački dvojezični proglasi u Dalmaciji na talijanskom i hrvatskosrpskom jeziku: problemi jezika i stila. Od 1969. do 1983. godine predavala u srednjim školama u Šibeniku i Splitu.
Godine 1983. izabrana za predavača za Talijanski jezik na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje je predavala kolegije: Uvod u studij talijanskog jezika s fonologijom, Pregled romanistike s vulgarnim latinitetom, Historijsku gramatiku s poviješću jezika, Seminar iz historijske gramatike i Uvod u dijalektologiju. Od 1988. do 1990. obavljala dužnost predstojnika Odsjeka za talijanski jezik i književnost. 1992. izabrana u znanstveno-nastavno zvanje docenta, 1996. u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora, a 1999. u nastavno-znanstveno zvanje redovitog profesora. 2001. je bila jednim od osnivača i utemeljitelja Odjela za humanističke znanosti Sveučilišta u Splitu. Predstojnik je Odsjeka za talijanski jezik i književnost za koji je studij napisala plan i program. Od 1. VI. 2004. je stalno zaposlena na Odjelu za humanističke znanosti Sveučilišta u Splitu gdje obavlja dužnost zamjenika Pročelnika.
Utemeljiteljica je i dugogodišnja predsjednica hrvatsko-talijanske kulturne udruge Dante Alighieri - Split gdje je obavlja dužnost glavnog urednika izdavačke djelatnosti. Kao priznanje za rad na talijansko-hrvatskim kulturnim odnosima dobila je 1995. od Talijanskog instituta za kulturu iz Zagreba ;Attestato di benemerenza - Premio Frano Čale 2002. od udruge "Dante Alighieri" iz Rima "Diploma di benemerenza - medaglia d'argento"; 10. XI. 2002. od Istituto di Ricerca delle Fonti per la Storia della Civiltŕ Marinara Picena iz San Benedetto del Tronto (Italija) "Premio Cimbas - medaglia d'oro"; 8. I. 2004. od Predsjednika Republike Italije odličje "Stella della solidarietŕ italiana" s titulom Commendatore. Područje znanstvenog interesa su povijesni, kulturni, jezični i drugi odnosi između dvije obale Jadranskoga mora. Objavila je sedam monografija (dvije u Italiji) i osamdesetak članaka u hrvatskim i europskim časopisima. Široko je citirana u zemlji i inozemstvu.
Razgovarati s ovom izuzetnom znanstvenicom baš je čast. Š zaslužuje titulu Comendatore, ali i priznanje sredine u kojoj živi i djeluje. Ona je svojim prijevodima otvorila vidike brojnim povjesničarima i znanstvenicima i zaslužuje najveća domaća odličja!
