Za portal The Atlantic cijeli razvoj događaja i širi geopolitički kontekst analizira novinarka i povjesničarka Anne Applebaum, polazeći od teze da se jezik "sfera utjecaja" – poznat iz mračnih povijesnih razdoblja i distopijske književnosti – opasno vraća u stvarnu politiku.
U distopiji George Orwella 1984 svijet je podijeljen na tri bloka koji se stalno sukobljavaju, a istina se prilagođava potrebama trenutka. Iako je riječ o fikciji, ideja o novim "sferama utjecaja" – u kojoj bi jedna velesila dominirala cijelim dijelom planeta – posljednjih godina sve se češće pojavljuje u političkom govoru. U najnovijem zaokretu, administracija Donald Trumpa tu je logiku preselila u stvarnost Latinske Amerike, nakon vojne akcije u kojoj je venezuelanski čelnik Nicolás Maduro priveden i odveden u pritvor.
U službenim izjavama pritom je izostao rječnik koji je desetljećima pratio američke intervencije: riječi poput "demokracije", "međunarodnog prava" ili pozivanja na saveznike. Umjesto toga, Washington je naglasio pravo na dominaciju u "vlastitom dvorištu", zazivajući reinterpretaciju Monroeove doktrine kao političkog opravdanja.
Od Orwella do geopolitike: Tri bloka i brisanje razloga
Koncept svijeta podijeljenog na tri zone – Aziju pod Kinom, Europu pod Rusijom i Zapadnu hemisferu pod SAD-om – godinama se, prema ovom narativu, provlačio internetom i političkim rubovima. U takvom okviru manje države postaju objekti pregovora i "trgovine", a ne subjekti s vlastitim interesima.
Još 2019. bivša dužnosnica Vijeća za nacionalnu sigurnost Fiona Hill svjedočila je pred američkim Kongresom da su ruski akteri gurali ideju razmjene: navodno "Venezuela za Ukrajinu". U međuvremenu se jezik velikih sila i nadmoći proširio – od Moskve do Washingtona – i sve češće zamjenjuje ideju savezništava i univerzalnih vrijednosti logikom dominacije.
"Neće biti dovođeno u pitanje": Nova strategija i stari refleksi
Usporedbe s prošlošću nameću se same. Operacija u Venezueli podsjetila je dio analitičara na rušenje panamskog vođe Manuel Noriegae krajem 1989. i početkom 1990. godine. No, ključna razlika je u objašnjenju.
Na konferenciji za novinare Trump nije govorio o demokratskoj tranziciji, niti je spominjao međunarodni konsenzus. Umjesto toga, iznio je poruku da "američka dominacija u Zapadnoj hemisferi više neće biti dovođena u pitanje", uz nejasne tvrdnje da će SAD "voditi" Venezuelu – bez odgovora tko bi to konkretno radio i po kojem mandatu.
U političkim kuloarima spominju se različiti scenariji, od simboličnog upravljanja do postavljanja ljudi bliskih Washingtonu. U tom kontekstu u javnosti su se pojavila i nagađanja o ulozi osoba poput Marco Rubioa ili Pete Hegsetha, iako bez službenih potvrda o ikakvim formalnim imenovanjima.
Oporba, izbori i pitanje legitimiteta
U priči o Venezueli ključan je i unutarnji politički kontekst. Oporbena čelnica María Corina Machado, prema navodima iz teksta, predvodi pokret koji je na izborima 2024. kandidirao Edmundo González Urrutiau, za kojeg se tvrdi da je dobio oko dvije trećine glasova. Oporba je, navodno, prikupila zapisnike s biračkih mjesta kao dokaz pobjede, dok je Maduro, prema istom prikazu, pobjedu proglasio bez uvjerljivih dokaza.
Unatoč tome, Trumpova administracija – barem u javnim porukama – ne pokazuje interes da jasno imenuje legitimnog vođu zemlje. Štoviše, provlači se ideja mogućeg dogovora s Madurovim strukturama, uključujući i njegovu potpredsjednicu Delcy Rodríguez, što bi značilo promjenu osobe, ali ne i sustava.
Tihe reakcije Moskve i Pekinga – i opasan presedan
Zanimljivo, reakcije Rusije i Kine na privođenje Madura opisane su kao neuobičajeno blage, iako obje zemlje imaju značajne investicije u Venezueli. Jedno od objašnjenja jest da Trumpova retorika o "sferama" podsjeća na argumente koje i same sile koriste u svojim regionalnim ambicijama.
Za Rusiju je ključna teza o "prirodnoj" zoni utjecaja nad susjedstvom, što personificira Vladimir Putin u opravdanjima vezanim uz Ukrajinu. Za Kinu bi sličan okvir mogao poslužiti kao alibi u slučaju eskalacije oko Tajvana, što se često veže uz ime Xi Jinpinga.
No i unutar te logike postoje ograničenja: ekonomska snaga Europske unije višestruko nadmašuje rusku, a ideja da države "jedva čekaju" postati kolonije velikih sila teško prolazi izvan propagandnih krugova.
Što nakon privođenja? Venezuela između euforije i straha
Dva dana nakon akcije, otvara se pitanje provedivosti: kako "upravljati" zemljom bez jasnog plana, bez međunarodne potpore i bez stabilne sigurnosne situacije? Venezuela se u tekstu opisuje kao država s jakim ilegalnim naoružanim skupinama i prisutnošću stranih ekstremističkih organizacija. Ako režimske strukture ostanu netaknute – vojska, policija i paravojne skupine – privođenje jednog čovjeka ne znači i promjenu sustava.
Posebno je osjetljiv i društveni moment. Za mnoge Venezuelance, koji su godinama trpjeli represiju i gospodarski slom, pad Madura izazvao je olakšanje. No isti ljudi, poručuje se, neće pristati na to da se umjesto domaće autokracije dobije nova, samo s drugim pokroviteljem.
U pozadini je i dublja priča: Maduro i njegov prethodnik Hugo Chávez u ovom su prikazu označeni kao odgovorni za pretvaranje nekad najbogatije južnoameričke države u jednu od najsiromašnijih, uz izgradnju sigurnosnog aparata potpomognutog tehnologijom i naoružanjem autoritarnih saveznika.
Povratni udar: Kad "regionalni nasilnik" ostane bez saveznika
Najveći rizik, zaključuje se u ovom narativu, nije samo Venezuela, nego presedan. Ako SAD svoju vanjsku politiku svede na grubu dominaciju, saveznici u Europi i Aziji mogli bi postupno zatvarati tržišta i vrata političke suradnje. A zemlje Zapadne hemisfere, umorne od paternalizma, mogle bi se – prije ili kasnije – početi organizirati protiv Washingtona.
Drugim riječima, politika "sfera utjecaja" možda zvuči kao put prema moći, ali može završiti suprotno: slabljenjem utjecaja, gubitkom partnera i novim, skupljim krizama – u kojima se umjesto vrijednosti brani samo interes.
