Kći Zdenka Runjića, Ivana Runjić, danas se na svom Facebooku osvrnula na novinarsko lešinarenje nad bolešću Olivera Dragojevića. Oliver i Zdenko bili su bliski suradnici dugi niz godina, te kreatori bezvremenskih hitova i remek djela hrvatske glazbe. Reakciju Ivane Runjić izazvala je novinarka jednog showbizz magazina s upitom za izjavu na zdravstveno stanje Olivera Dragojevića. Njenu objavu prenosimo u cijelosti:
Zgrožena “novinarstvom” ovih dana se moram osvrnuti i podijeliti svoje osobno iskustvo. JAVNO. 13 godina sam o ovome šutjela. Ali danas više neću. Mog pokojnog oca su objavili u Gloriji na nosilima, sa svim mogućim tubama koje vire iz njega, u užasnom fizičkom stanju. Iz sačekuše u grmu. To je bilo po naredbi “novinarke” Dolores Tolić koja je naravno i pisala popratni kako to oni vole zvat “afirmativni nadamo se da će sve biti u redu” tekst. I po odobrenju tadašnje glavne urednice Dubravke Tomeković Aralice. Ne samo to, fotograf ga je nastojao po njenom naputku slikati u bolničkoj sobi dok mu ja nisam zaprijetila razbijanjem aparata. Pobjegao je kriveći urednicu, srećom poslali su nekog jadnog mladog dečka kojeg sam čak i ja uspjela preplašiti. Danas JA, Ivana Runjić prozivam Dolores i Dubravku za to. Dolores i Dubravka su krive što je to zadnja fotografija mog oca i koja se još uvijek nalazi na internetu. Ja mislim da ničija privatnost nikada nije bila tako ugrožena kao taj dan mom pokojnom ocu. Dolores i Dubravka jednom ćemo se sresti u životu pa ću Vas upitati da mi objasnite gdje je ta tanka linija poštovanja diskrecije i bogobojaznosti. Ono je bio linč moje obitelji. Sumrak, groteska...drage moje, ovo je dokument. Jos jači jer odzvanja u srcu jos dugo dugo i jako opasan jer vrlo lako postaje JEDINO što nosiš kao zadnju sliku.
No, danas mi stiže poruka od izvjesne Antonije iz Storya. Prenosim je u cijelosti.
“Draga Ivana, Antonija je iz Storyja. Nadam se da si dobro. Pls je li se možemo sad samo kratko cut? ili ako mi možeš u poruci napisati par riječi za Olivera. Po čemu je on neponovljivi bard dalmatinske pjesme. Pišemo za Večernji veliki članak o njemu, afirmativan u nadi da će sve bit ok…eto dvi recenice od tebe puno nam znače, a tekst moramo predati do tri fala ti:)”
Smrkne mi se. Krenem tipkat poruku tipa “ma goni se ti u tri…” ali društvo u kojem sjedim mi kaže nešto što me zaprepastilo i o čemu nisam razmišljala. Možda će ti jednom ta Antonija trebati. NIKADA MI NEĆE TREBATI. Meni pogotovo jer sam nitko i ništa u njihovom svijetu. Ali nitko VELIK u bilo kojem pogledu, bio on umjetnik, glazbenik, glumac, muzičar, kulturnjak njih NIKADA NEĆE TREBATI. Oni trebaju NJIH.
ZAŠTO ih se bojite javno prozivati? Ostavite im taj polusvijet koji NJIH treba da bi postojao i odjavite se. Te ljude treba javno prozivati i prokazivati. Imenom i prezimenom. Oni Vama rade isto bez pitanja.
Ja sam danas odlučila ovu perverziju objaviti. Prenesite me, izazivam Vas. Jer izjavu koju sam dala sigurno nećete. Da se barem ovom objavom jedna osoba zapita i promisli dvaput prije. Zato ovo radim. Da se neko prelomi na tome i zapita gdje će mu duša.
[fb_pe url="https://www.facebook.com/ivana.runjic/posts/10211832263256756" bottom="30"]
