Teatar EXIT gostovao je na Splitskom ljetu sa satiričnim cabaretom „Realisti“ slovenskog pisca Jure Karasa u režiji Matka Raguža. Meštrovićev Kaštilac bio je pun do posljednjega mjesta, a autorski je tim itekako zaslužio ovacije publike koja je željno iščekivala ovaj beskrajno zabavan, ali i nužno kritički i djelomice (opravdano) posprdno intoniran kazališni komad.
Sjajan glumački ansambl realista (Domagoj Ivanković, Nika Ivančić, Nikola Nedić, Rok Juričić i Fabijan Komljenović) na samome početku predstave ruši četvrti zid – pojavljuju se nasumično, proviruju iz gledališta, propituju poziciju današnjih glumaca i kazališne umjetnosti općenito, uz simpatičnu dozu autoironije. Ne samo da ruše četvrti zid – oni od publike traže i aktivno sudjelovanje, primjerice stajanje na nogama uz peckavu parafrazu „Internacionale“. Nakon angažiranja i uvlačenja gledatelja, ansambl nudi niz crtica iz svakodnevice – ljubomorno nadmetanje dvaju karikaturalnih bračnih parova, potencijalno krvav slučaj „Internet ne radi“ (uz fantastičnu glumu supruge koja traži razvod i muža Emila koji je napada sjekirom pa pokunjeno odustaje na „Emile, fuj to!“), trač-partije radoznale susjede, epizodu s neuspješnim odbijanjem mamine pečenke (i općenito odbijanja od maminih skuta), a sve je začinjeno urnebesnom pričom o podrijetlu „Putinčeka“, draguljem neverbalna teatra koji naprosto treba pogledati uživo, uz zvuke „Katjuše“ i „Blueberry Hilla“ – iz grla ruskoga predsjednika čija snimka na zidovima Kaštilca ispraća publiku kućama.
Komediografski je najjači trenutak predstave egzitovska „Bohemian Rhapsody“ u kojoj se opjevava tragična sudbina hrvatskih (ne baš toliko) mladih koji isprva ne žele, a kasnije ne mogu napustiti roditeljske kuće – em jer nema posla, em jer su nesposobni, em jer nijedna partnerica ne može zamijeniti maminu kuhinju (dio „Carry on, carry on“ postaje „Samo da znaš, samo da znaš – naručila je Glovo“). Suvremeni jadi izgubljena pojedinca koji je predodređen za neuspjeh istovremeno su i smiješni i tragični.
Naslov se predstave provlači kroz dijelove koji izazivaju više komešanja, manje smijeha. Naime, iako se u replikama „Ali da nema zabune, ja nemam ništa protiv žena, ja sam realist“ jasno osjeća ironičan ton, činjenica je da su osjetljive teme poput rasizma, feminizma i šovinizma predstavljene tako da bi se na(d) pojedinim dijelovima teksta mogla razviti žučljiva polemika. Retorički aparat koji se u tim dijelovima dramskog predloška koristi sjajno ironizira političko-„rodjački“ diskurs („Mislite da bi se arapska braća pobrinula za nas? Mi njima ne bismo došli ni do ograde!“).
Novi prizori prigodno počinju uvijek istom tročlanom strukturom – dva smiješna vica/dosjetke, jedan slan/neugodan/politički nekorektan. Taj treći uvijek je onaj koji pleše na rubu prihvatljiva, kao i, uostalom, teza da je realno (realistovo) razmišljanje ono koje susjeda/ženu/migranta čini drugotnim. U posljednjem dijelu predstave Institut za održivu ekologiju uzima si za zadatak edukaciju publike, nimalo suptilnu, kako i dolikuje satiričnom cabaretu („Tko ne odvaja, život ne zaslužuje!“), upiranjem baterijske lampe u najbliže gledatelje, uvlačenjem u još jednu zajedničku pjesmu kojom će se, tobože, sva moralna prljavština današnjice sprati revnom reciklažom. Tekst svakako može imati još više potencijala ako se svevremenske, ali ponekad manje atraktivne teme (odnosi sa susjedima, bračne razmirice) budu osuvremenjivale aktualnostima – reciklaža i ratna zbivanja svakako su pogođena, pitanje pandemije tek naznačeno, a moglo bi biti zanimljivo za buduće izvedbe.
Bis je satiru doveo do trenutaka groteske, ali pametno i pamtljivo – uz tužan uzdah mijeha harmonike, bez prazničkog tona tipkovnice i basova, ovaj sjajan glumački tim himnu otpora „Bella ciao“ pretvara u „Lijepa ciao“ – tužaljku o domovini koja postaje toliko nepristupačna, nemarna, skupa i strana da je upitno hoćemo li u nju moći položiti svoje kosti. I onda na scenu opet stupa „Putinček“ koji kao da nam svojim ljigavim prisustvom govori – kvragu, trebamo se smijati, mi smo barem preživjeli. Teatar EXIT svojim je „Realistima“ vjerojatno na putu stvaranja kultne predstave koja u savršenu omjeru nasmijava, zabavlja, ironizira i kritizira.
