Logor je strašno mjesto. Od fizičke boli na koju otupiš s vremenom, koliko možeš, gora su ponižavanja i zastrašivanja. U ratu, nešto mi se čini da čovjek puno ne razgovara s Bogom, možda mi prolaze misi, Bože ako baš moram, bolje da poginem nego ostanem teški ranjenik.
U logoru pak misliš, ma samo da više sve završi, bilo kako, živ ili mrtav, samo da završi…. Nosio sam lančić s Isusovom likom kojeg sam dobio kao poklon za odlazak u Vukovar. Njega mi je uzeo vojni policajac u autobusu za logor. Imao sam svoje crne policijske čizme na nogama, a predao sam se u maskirnim hlačama i košulji te kožnoj jakni koja je bila na meni kad sam ranjen. Sreća moja što su me skinuli vojni policajci u autobusu, sviđala im se američka uniforma jer bi me ubili odmah pri dolasku u logor.
Iz svoje ulice brojim sedam poginulih, od toga četvorica u borbi: Grgurević Zdenislav Grga, Zadro Blago, Ivišić Ivan, a prilikom zarobljavanja su ubijeni Radić, Zvonko Škutur, Lončar. Ima još jedan Ivan čijeg prezimena se ne mogu sjetiti… Imamo 10 preživjelih, od toga osmoricu zarobljenih i dvojicu koji su izašli u proboju, obitelj Svrzo otac i sin, Rudika. Obitelj Gorić, Goran i Zvonko, Grujić Željko, Tomo Zadro, Obradović Željko, Slavko Marović koji je iz odvojka, ali je bio do kraja u Bosanskoj i ja.
Dva su mi školska prijatelja poginula u ratu, Mikulić Željko u Vukovaru i Zadro Robert, Blagin sin na Kupresu. Škutura, koji je odmah na početku bio zadužen za osiguranje Blagine kuće i stražario oko nje bio je ranjen i zarobljen u Commercu, ali i odmah ubijen. Iz obitelji Gorić tata Zvonko je stao na minu i ostao bez pola stopala, a Goran je u logoru dobivao velike batine, baš velike, sigurno među onih pet logoraša po batinama uz pokojnog Božu Kelavu, Iliju Ačkara i Zorana Šipoša. I to jer je netko vidio pripadnika MUP-a s gipsom na ruci da odvodi Srbe iz podruma i više se ne vraćaju, a on se predao s gipsom. Na onoj strani znam za dvojicu koji su ratni zločinci. Jedan je i poginuo na srpskoj strani.
Sve u svemu ja sam i dobro prošao, u logoru kao i svi, nije mi nitko od bliže rodbine nastradao, ali jesu veliki prijatelji iz rata koji su kao braća i sestre. Prvi dan Trpinjske sam vidio da je pokojnog Slona pogodio tenk direktno u prsa, pa sam doživio kada je pokojnog Lozančića pogodila minobacačka granata direktno, poginuo mi je školski prijatelj od snajpera, ja sam ranjen u vrat, za samo centimetar ostao živ, bio u logoru devet mjeseci i mogu reći da mi je najteže bilo, a bilo je takvih dana, u logoru, kada su stražari u Mitrovici pustili svoje robijaše i kriminalce da siluju naše zarobljene žene. Ti urlici, krikovi, udarci i njihovo smijanje ostat će mi zauvijek u glavi i ušima. Batine su ništa prema tom zločinu… Razmijenjen sam 14. kolovoza 1992. godine u Nemetinu u posljednjoj razmijeni "Svi za sve.”
