Znao je car Dioklecijan gdje sagraditi svoju palaču, u najljepšem dijelu svijeta. Deset godina trebalo je za izgraditi monumentalno zdanje koje danas privlači posjetitelje iz cijeloga svijeta. I možda mi domaći uzimamo sve zdravo za gotovo, no činjenica jest da gotovo svakodnevno ili hodamo ili čak sjedimo na povijesti staroj više od 1.700 godina. Doslovno šetamo cestama kojima je i poznati rimski car nekada kročio, a koje je on sam dao sagraditi.
Ogromno zdanje, osim turista, još uvijek privlači i pažnju istraživača. Iako se naoko čini da je sve oko palače jasno, daleko smo još od upoznavanja svih njezinih dijelova. Mnogi su ostali skriveni, unutar palače su se kroz stoljeća gradile i dograđivale kuće, careve odaje koristili su biskupi, no ukoliko se nastavi istraživati dijelove palače ovim tempom, kroz koju godinu javnost će imati priliku kročiti dijelovima Dioklecijanovih podruma koji su trenutno dostupni tek onima koji rade na iskapanjima.
Mi smo imali priliku iz prve ruke vidjeti dio podruma koji se nalazi ispod samog carevog stana koji je, usput budi rečeno, imao podno grijanje. Da, dobro ste pročitali, car i njegovi podanici u ono su vrijeme imali nešto o čemu danas mnogi mogu sanjati. Vodovod je isto tako bio normalna pojava za to doba jer ga je Dioklecijan dao izgraditi. Trebamo li uopće govoriti da neka mjesta u Hrvatskoj danas toliko zaostaju za Dioklecijanom da ni vodovoda nemaju? Nemojte misliti da izmišljamo, takva mjesta zaista postoje u 21. stoljeću, primjerice, na istoku Splita. No, vratimo se mi Dioklecijanu i onome što nam je ostavio u nasljeđe.
Otvor poznat od ranije
Trenutačno se iskapanja obavljaju u Hrvojevoj ulici, a nas su „iza kulisa“ poveli ravnateljica Muzeja grada Splita Vesna Bulić Baketić i arheolog Nebojša Cingeli.
„Jako puno toga već znamo o Dioklecijanovoj palači, posebno nakon Drugog svjetskog rata kada su članovi obitelji Marasović bili jako aktivni. Oni su dosta toga, posebno što se tiče perimetralnih zidova Dioklecijanove palače, jako dobro opisali. Ovaj otvor koji gledamo je cijelo vrijeme dostupan s unutrašnje strane Podruma. Nije da se za to nije znalo, međutim protekla su desetljeća otkada se cijela ova sonda otvarala i samim time revidirala. Najnovija istraživanja revidiraju i dovode u pitanje neke stvari koje su se pisale u izvješćima koja su nama dostupna. Postoje nova saznanja po pitanju kula. Kule su posebno zanimljive zbog toga što su neke od njih dosta rano razgrađene, kroz novi vijek i kroz barokni period su građene nove konstrukcije. U tom smislu ima novih saznanja, ali činjenica je da je ovaj otvor bio evidentiran i ranije“, kazala nam je uvodno ravnateljica Bulić Baketić.
Dakle, za otvor koji vodi na Hrvojevu ulicu znalo se već od ranije, a do novih otkrića dolazi se gotovo svakodnevno.
„U ovom trenutku se rješava pitanje cijelog jugoistočnog kvadranta koji je desetljećima bio najveći problem. Jugoslavensko-američka istraživanja krajem 60-ih i početkom 70-ih su stala zbog neriješenih imovinskih odnosa, zbog nemogućnosti pristupa, zbog nedostatka tehnologije i gradnje. Iza ovog zida se nalazi cijeli jugoistočni kvadrant. Prije dva dana smo na ovoj sondi koju vodi Muzej grada Splita, na mjestu gdje smo mislili da nema više rimskog zida – došli do Rima. U tom smislu na dnevnoj bazi imamo nova otkrića. Recimo, bili smo uvjereni da je u tom dijelu zida srednjovjekovni kamenolom sve razgradio. Nije tako, došli smo do Rima što nam je ključno za rekonstrukciju svodova. Kada rekonstruiramo svodove moći ćemo rekonstruirati cijeli jugoistočni kvadrant“, kaže nam ravnateljica.
Javnosti će u dogledno vrijeme biti dostupno sve što se nalazi unutar Dioklecijanovih podruma.
„I krajnja zapadna i krajnja istočna točka Podruma nisu dostupne zbog stanja svodova, zbog toga što su svodovi bili temelji ovih zgrada iznad. Tijekom prošlih nekoliko godina zajedničkim intervencijama Odjeka za staru gradsku jezgru grada Splita i Muzeja grada Splita se radilo na tome. Ključ je bio u rekonstrukciji svodova. Nama su se kuće iznad nas rušile, mislim na Lukačićevu 5 i 6, Lukačićevu 3, spoj Lukačićeve i Severove, a to nam je onemogućilo intervencije od ispod. Ove neke ključne točke su sanirane, odnosno ovo što sada radimo je zadnja kritična točka jer kad rekonstruiramo taj travej i pol, odnosno svod i pol, mi ćemo dobiti kompletne svodove do kule, što će nam omogućiti prohodnost cjelokupnih podruma ispod“, kaže nam sugovornica.
Pojasnila nam je da se iza spomenutog otvora nalazi antičko stubište koje je vodilo ljude, stražare, do kule. Trenutno se tamo ne može pustiti posjetitelje jer svodovi nisu sigurni. Paralelno se radi i rekonstrukcija Hrvojeve, što daje vrijedne podatke.
„Novo nam je da je ulaz u kulu prohodan. Mislim da će svima biti interesantno proći u dio Podruma koji nije dostupan javnosti jer nije dovršena sanacija tog prostora. Strukture koje tu imamo vezujemo za barok i vojne objekte koji su napravljeni krajem 17. stoljeća. Znamo da je vojna bolnica odnosno taj objekt rađen 1692. godine. Ne znamo njegovu veličinu, ali ono što otkrivamo su masivni temelji, velikih dimenzija. Malo nam je nelogično da su temelji tako ogromni za malu prizemnu zgradu. To je prva interpretacija.
Što se tiče druge interpretacije, bila su dva istraživanja ovog dijela nakon bombardiranja Saveznika i u čišćenju ovog prostora 40-ih godina, nakon Drugog svjetskog rata, Cvito Fisković istražuje ovaj dio i mi imamo ovaj suhozid koji je prezentacija otvora. Kod Jerka Marasovića imamo nacrtan crtež ovog dijela jer je kao student radio za Fiskovića. 70-ih se rade dodatna istraživanja kada Jerko pokušava naći ostatke kule. Mi sada imamo tragove njegovih sondi i na osnovu svojih rezultata napravio je prezentaciju koju smo doskora mogli vidjeti u Podrumima. Kula se ocrtavala“, kazao nam je arheolog Cingeli, a zatim pojasnio zbog čega se ponovno obavljaju istraživanja na ovom području.
Revidiranje istraživanja
„Mi stalno revidiramo svoja istraživanja i istraživanja starijih istraživača. Ako ne provjeravamo, to nije znanost. Svako istraživanje otvara nova pitanja“, kaže nam Cingeli.
Podsjetimo, nedavno se kopalo i u Ulici Domovinskog rata gdje se također pronašlo zanimljivosti iz doba Dioklecijana. To je samo još jedan dokaz koliko toga je vezano uz rimskog cara još uvijek nama nepoznato.
„Ranija istraživanja su bila limitirana sa sredstvima. Nama je danas daleko lakše, i sa mehanizacijom i sa drugačijim prostornim planiranjem. Sve je veće, otvara se šira slika. Raniji istraživači imali su problem što su sa malim sondama donosili velike zaključke. Danas je nama lakše, otvorimo širu sliku i vidimo da to možda i nije tako. I njihove pretpostavke mi smo preuzeli kao da su notorne činjenice, a to je greška“, kaže nam Cingeli.
Pojašnjava nam sugovornik da se na nekom mjestu može dogoditi da jedan zid prelazi preko dugoga.
„Ako jedan kamen prelazi preko drugog, možemo zaključiti da je stariji. Na ovaj način možemo razumjeti način gradnje same Palače, odnos kule sa zidom. Imamo spoj carevog stana, ostatka palače, ovih perimetralnih zidova, kule i prostora između temenosa, odnosno prostora sa hramovima i carevog stana gdje su smještene istočne terme. Klupko je prezamršeno“, kazuje nam dalje Cingeli.
Inače, Dioklecijanova palača gradila se deset godina, a stoljećima kasnije mnogo je toga ostalo dosta dobro sačuvano.
„Bez ikakvog pretjerivanja možemo reći da je ovo jedinstven kompendij kasnoantičke arhitekture. Kad kažem kompendija mislim rječnik zato što čak ni u zemljama koje poznajemo kao rimske, antičke – nema puno lokacija gdje je kasna antika sačuvana u punoj visini. To ovdje imamo, posebno u Podrumima gdje ih je Srednji vijek zaštitio na način da ih je doslovno zatrpao smećem. Ovdje imamo kompletnu građevinu sa zidovima i svodovima, sačuvanu u punom opsegu. Toga nema nigdje u Europi, tim više što se to događa u trenutku kasne antike kada završavamo sa graditeljskim nasljeđem antike uopće. Vrlo brzo nakon Dioklecijana će se prestati graditi uopće na taj način. Iz tog razloga je nama vrlo često lako ovdje prepoznati Dioklecijana jer se nakon njega više nije gradilo na taj način. Zapravo svjedočimo tome koliki su oni bili inžinjerski geniji“, kaže nam ravnateljica Muzeja grada Splita te pojašnjava da su Podrumi zapravo svojevrstan podupirač gornjeg kata i da su oni zapravo dešifrirali arhitekturu carevog stana.
Kenjara
Nakon Hrvojeve smo krenuli u smjeru Podruma, ali smo prvo kroz vrata koja vam možda i neće upasti u oko došli u dio Dioklecijanove palače poznat pod nazivom – Kenjara. Bacalo se tamo sve i svašta dugi niz godina, a nakon što se sve očistilo, što nije bio lagan zadatak, moglo se pristupiti istraživanjima. I tu je istraživače zadesio cijeli niz problema, ali nisu odustali, a svaki dan naiđu na neko novo otkriće.
„Carev stan je mjesto koje je bilo palača u palači, a spletom okolnosti je postalo najveće smetlište. Užasna muka je bila sve to očistiti, tu je bilo šprica, mobitela, kada…nema čega nije bilo. Kada ovdje dođu svodovi, riješili smo Podrume do kule, a znamo kako je to izgledalo“, kaže nam ravnateljica.
Kroz Podrume stižemo do druge strane otvora na Hrvojevoj.
„Ovo su starije strukture koje su interpretirane kao preddioklecijanovo doba, ali našli smo potpis Dioklecijanovih klesara“, kazuje nam Cingeli na putu do tamo.
„Ovo trenutno nije dostupno posjetiteljima. Moramo prvo svodove osigurati, a ako nam se dopusti da nastavimo ovom dinamikom s radovima, kroz koju godinu će ovo biti dostupno javnosti“, pojašnjava nam ravnateljica.
„U nekoj budućnosti bi trebalo nastaviti istraživanja jer ovaj prolaz vodi najvjerojatnije do još stuba koje vode u carev stan i u prostor istočnih termi, možda i na same zidine“, kazuje nam arheolog Cingeli.
„Zahvaljujući tome što su oni čistili nakon Drugog svjetskog rata, mi uopće možemo istraživati. Oni uopće nisu mogli usitno istraživati, kao što mi danas možemo“, kazuje nam ravnateljica, dok se u pozadini čuje žubor vode. Pojašnjava nam da Split zapravo počiva na izvorima dobre vode, zbog čega je i kvart Dobro dobio to ime.
