Ustaljeno je mišljenje da je Hrvatska sportska nacija i da je hrvatski sport postao prepoznatljiv brand kojim se dičimo po svijetu. I možda tako slučajni poznavatelj naših (ne)prilika stječe dojam da je u Hrvatskoj lako uspjeti u sportu jer eto Hrvatska ima dobro razrađen sustav sportskog odgoja i sportske kulture, brine se o svakom ozbiljnijem i perspektivnijem sportašu pa uz dobar rad, odricanje eto i dobrog rezultata odnosno uspjeha.
Uspjesi kao osobni i obiteljski projekti
Istina je u suštini posve drukčija. Prema podacima Eurostata za 2017. godinu, ulaganja države u sport su obrnuto proporcionalna rezultatima koje hrvatski sportaši postižu u svjetskoj konkurenciji budući naši sportaši nisu produkt državnih projekata nego prije svega osobnih odnosno obiteljskih projekata i vizija. Nažalost, temeljem istih podataka i s obzirom na to koliko ulažemo u sport i rekreaciju, navedeni rezultati su proporcionalni pokazateljima zdravlja nacije gdje se Hrvatska nalazi na takozvanom regresijskom pravcu iz čega proizlazi da je prosječni životni vijek u Hrvatskoj među najnižima u EU. Naravno, isti podaci su dijelom u korelaciji i s demografskom politikom Hrvatske koja je po svim kriterijima poražavajuća (i pitanje je kad ćemo se oporaviti) jer danas svaki ambiciozniji roditelj ako želi (a ima ih sve više) koristi blagodati otvorenih granica EU-a te seli prema zapadnoeuropskim državama u nadi da će naći za svoje dijete i svoju obitelj bolje uvjete (i za treninge, i za školu, i za posao) i osigurati bolje sutra.
Uzaludne investicije
Ipak, bez obzira na to koliko se nekvalitetno ulaže u sport i rekreaciju, zamjetno je ulaganje države na sportsku infrastrukturu – prije svega nogometnu kako za profi klubove HNL-a tako i rekreacijska igrališta, sportske dvorane (no ima i onih i koje su uzaludne investicije poput splitske Spaladium Arene u koju je usuta gomila novaca i koja je izgrađena za potrebe Svjetskog rukometnog prvenstva 2009. godine umjesto da se npr. reinvestira u SC Gripe ili kolijevku hrvatskog nogometa Poljud), borilišta ali i infrastrukturu za rekreaciju u parkovima i raznim lokacijama (street work out poligoni, igrališta za djecu, itd.). I to je mali korak naprijed, ali ipak korak naprijed.
Po potrošnji države (uključujući lokalnu upravu i samoupravu), Hrvatska za sport i rekreaciju izdvaja najmanje od svih država Europske unije pa je tijekom 2016. godine za ove namjene potrošila mizernih 0,06 posto BDP-a što je čak manje i od Malte koja ulaže 0,09 posto dok su rekorderi po pitanju ulaganja u sport i rekreaciju Mađari s 1,12% BDP-a, a slijede ih Šveđani, Francuzi, Luksemburžani, ali s upola manjim iznosom od Mađara. Hrvatska spada među najsiromašnije članice Europske unije, no razvidno je da unatoč slabijem ekonomskom standardu poprilično jako odskačemo po pitanju očekivanih ulaganja u sport i rekreaciju.
Za očekivati je da će zemlja što je ekonomski razvijenija više sredstava izdvajati za sport i rekreaciju te da bi se očekivana godišnja izdvajanja trebala barem utrostručiti ili učetverostručiti, odnosno porasti na razinu od oko 900 milijuna do milijardu kuna što bi i dalje bilo ispod europskog prosjeka, ali bi barem bilo na razinama primjerenijim za našu razinu ekonomskog standarda.
Sportaši najbolji promotori Hrvatske
Bez da se omalovažava ili podcjenjuje kultura, za razliku od sporta, u kategoriji kulture Hrvatska pripada u sam vrh Europske unije, prema dostupnim podacima s čak 0,69 posto BDP-a (oko 2,5 milijarde kuna) gdje se nalazimo na petom mjestu u EU-u, ispred svih najbogatijih zemalja članica, a iza Estonije, Mađarske, Latvije i Malte. Kultura je nezaobilazan i važan faktor hrvatske bitnosti i postojanja, ali iz moje perspektive, ne vidim tko je jače, snažnije, hrabrije, ponosnije, promovirao Hrvatsku u svijetu i učinio nas Hrvate tako ponosnima i tako sretnima kao što su to učinili naši sportaši (od Ivaniševića, Cikatića, rukometaša, vaterpolista, nogometaša, sestara Zaninović, Blanke Vlašić, Ivice i Janice Kostelić, Marina Čilića, Ivana Dodiga, Mirka Filipovića, braće Skelin, te mnogih drugih).
Doduše, ima nešto i u tom biću i karakteru hrvatskih sportaša koji imaju strašan sportski gen i istančan duh pobjednika. Još više, čast političarima i svima ostalima, ali najbolji i najveći ambasadori naše države su sportaši i nek nauče od sportaša kako se državu voli. Oni su otvorili Hrvatskoj vrata svijeta, visoko su držali pesnicu u zraku i onda kad im nije bilo lako na putu prema uspjehu i onda kad im je država bila maćeha. I opet će…
