Svašta ti padne napamet, oko nas skuži pa okrene cijev i rokne prema nama, nema nas. I sad mi čekamo udarac i da krene frka, a ono ništa. Ja se bojim pucat, nećeš ništa napravit ubit će nas. Tenk je prošao 20 metara prema mjesnoj, Mustangu i stao, a prvi je još malo dalje, ali još nije došao do krivine i raskršća Bosanske, Slavonske i Trpinjske ceste.
Mi smo im sad iza leđa i čekamo da ga netko skine. Međutim ništa se ne događa, tenkovi stoje nitko ne puca. Šta sad guza gaće žvače, frka, ništa se ne vidi, ne čuje. Nema motorola i veza, samo oči i uši. I tad otvara se poklopac tenka i šljem izviruje. Kad je Bušo opleo po njemu Krsnik i ja nismo se stigli ni namjestiti. Ispucao je Bušo cijeli okvir poklopac se spustio i opet muk. Sad smo se pripremili za napad na kuću, pokrili vrata i prozore i čekaj. Ali opet se ništa ne događa, išli bi mi vani ali nas frka da nas čekaju. Čekamo i čekamo, dogovorimo se da čekamo mrak ili naše da krenu u protunapad. I sad ponovo se otvara poklopac na tenku i mi ćirimo gledamo šta će biti. Ništa poklopac otvoren nema nikog, nitko se i ne čuje. A onda se Krsnik Damir diže i baci ručnu bombu koja se odbije od poklopca i upada unutra.
Iznutra se čuje samo „PUFFF“ i poklopac se opet zatvori, a mi bjež smijući se prema Mustangu. Kakav je to fajter bio, ljudina i borac, pravi domoljub jednom riječju „TIGAR“.
Kada su shvatili što radimo, 18. rujna odlučili su da tenkovi više ne idu Trpinjskom. Toliko smo mi njih osramotili, još kad bi stavili na glave one kape tenkista pa glumili mangupe po gradu. Drugi dan, 19. rujna, dobili smo dojavu, kako iz pravca kuće limara Dugića ili neke do problem stvara snajperist, da ga probamo skinuti. Uspjeli smo približiti tako blizu da su s druge strane Trpinjske kretali Niški specijalci s kojima je Marko čak uspio uspostaviti kontakt, nosili su uniforme kao naša rezervna policije, ali nismo imali čistu metu. Dogovor je bio da probam ubaciti tromblon u potkrovlje kuće. Pucao sam i promašio.
Dok sam se vraćao u dvorište kuće pripremiti tromblon, stigao je vlasnik kuće, Gradeščak Stjepan, ja ni dan danas ne znam kako i zašto se on pojavio, mislim da je netko spomenuo da traži roditelje. Uglavnom se Stjepan pojavio u punoj ratnoj opremi šljem, pancirka, puška i da će on ostati s nama. Znalo nam se dogoditi da nas iznenade naši ljudi, pojave se iznenada s leđa, nemaš pojma koji su. Dođu obići kuću, nahraniti stoku ili probati naći šta za jelo. Sad je tu nastala neka konfuzija, metež. Marko mu je govorio da ne može ostati tu, da se makne. Da se javi u mjesnu zajednicu i oni će ga rasporediti. Međutim on je došao do mene da vidi šta se dešava. I onda je provirio iza kuće i bum. Snajperist ga je pogodio u sljepoočnicu i umro je na licu mjesta. Tada sam ja išao pucati drugi put, ali sam osjetio tup udarac u zid kraj mene i nešto toplo niz vrat….
Ja se sjećam da sam se vratio unazad i vadio zavoj iz bočnog džepa na hlačama i pao. Prostrijelio me metak ispod lijevog uha i na leđa izašao. Rekli su mi da je sreća što sam oduvijek bio korpulentan, deblji… Tek nakon 20 godina sam od Boline (Ivana Bošnjaka) žene Mirjane saznao da joj je Bola pričao da mi je Andrija opalio takvu šamarčinu na zemlji da sam se odmah ustao. Kasnije sam saznao da je Vinko Mažar ranjen kroz ruku ili rame koju kuću dalje prema njima, Vinko je bio ludo hrabar on bi išao direktno među njih.
Četnici i JNA shvatili su da ne mogu probiti liniju Trpinjska - Hercegovačka uz sve napore, pa su tehniku i ljudstvo slali na Bobotski kanal, preko Lipovače i Lipovačkog puta prema Bosanskoj, odnosno prema Bosanskom prvom i drugom odvojku. Današnja Ramska ulica. U 10 mjesecu, a posebno nakon Blagine pogibije počeli su veliki napadi pješadije na Bosansku i Bosanski odvojak. 5. studenog poginuo je Ivan Ivišić na položaju kod svoje kuće, koja je zadnja u ulici s desne strane i najbliža Silosu, Bršadinu i šumi Đergaj. Pucali su tenkovima i to tako nesretno da je Ivana geler pogodio direktno u srce. Jednom prilikom Radić Zvonko Škutur, kako je JNA s transporterima stalno dovozila pješadiju, uspio ubaciti tromblon u transporter kad je otvorio vrata. Tako da se transporter odvezao otvorenih vrata uz vrištanje i jauke.
Čuo sam, nisam vidio, ali smo poslije preko veze čuli da im je poginuo neki oficir. Nakon pogibije Blage Zadre 16. listopada vratio sam se u štab koji je tada bio u Mustangu. Krajem 10. mjeseca smo išli Ivo Kovačić, Šego Josip i ja do policije vidjeti imaju li šta od municije i poslati novce familiji. Onda se to slalo telefonski da daš novce i kažeš gdje i kome i u koju policijsku postaju šalješ i tako je to funkcioniralo. Tu smo uzeli i sanduk plastičnog eksploziva 20 kg „pure“ od kojeg smo pravili ručne bombe.
09. studenog sam ponovo ranjen u bliskoj borbi u Bosanskom odvojku. Tada su četnici i JNA već ušli u drugi odvojak i vodila se borba prsa o prsa, mi u jednoj kući, jedna prazna, pa oni. Bacamo bombe mi, i oni i jedna se otkotrljala s krova i pošpricaju me geleri po ruci, ramenu i bradi. Mlinarić Marinko – Karonja je dobio isto po licu s tim da moram spomenuti da je već prije toga bio ranjen dva puta, a on, Karonja od milja, i Dok Zdenko Mažar su nam bili sanitet. Znači ovdje se više ne ide prema doktorima nego na licu mjesta sam sebi očistiš ranu previješ i dalje u borbu. A bio je tu i Krsnik i par policajaca iz Varaždinske uprave, Čuran, Vučko, Vlado Mikulić, Brekalo Boro morali smo se povući u Bosansku ulicu. Sutradan oni šeću po Bosanskom odvojku kao muhe bez glave, puške na ramenima idu od kuće do kuće, kradu, razbijaju. Nemaju oni pojma da smo mi 20-30-50 metara od njih. Pijani, ludi ili su friški i nemaju pojma gdje su, a mi slabi s municijom.
I tako jedan krene prema nama i pogodi ga metak u stomak i jauče, zavija. Sve je stalo! Oni se sakrili, nitko ne puca, a ovaj zavija i zavija. Zovemo mi njih da nećemo pucati, da ga pokupe, nema šanse, neće i gotovo, šta ćemo mi sada, idu naši po njega i naš doktor Zdenko Mažar odvozi ga u Commerc. Rezervista se zvao Ivan i bio je iz Zrenjanina, umro je u Commercu. Nakon pada i zarobljavanja nas odvode u Stajićevo kraj Zrenjanina gdje dolazi njegova rodbina i traži tko ga je ubio. Mi smo ga pokušavali spasiti, a na kraju smo ispali krivci za njegovu smrt. A koliko smo molili njegove da ga spase, pa sad neka obitelj pita njegove suborce zašto su ga napustili i ostavili da ga Hrvati spašavaju.
