Kako se boriti protiv protiv psihoze korone? “Neki će oboljeti od PTSP-a, a mnoge već muči tjeskoba, obiteljsko nasilje u porastu”

U ovoj situaciji treba pokušati smanjiti udio neugodnih sadržaja


U ovoj situaciji treba pokušati smanjiti udio neugodnih sadržaja i nastojati vrijeme ispuniti lijepim stvarima i onima koje nas potiču da budemo bolji, savjetuje dr. Petrana Brečić, ravnateljica Klinike Vrapče.


– Bilo bi dobro kad bismo iz ove krize baštinili nešto dobro za budućnost – i nas samih i društva u cjelini. Na duge staze možda doista budemo sposobni vidjeti sebe iznutra, osjetiti svoje potencijale, vidjeti razinu do koje se možemo ‘saviti’ i u budućnosti jednostavno prema tome živjeti. Ova kriza nam je pokazala kako puno stvari ne možemo kontrolirati, pa niti tražiti apsolutnu sigurnost u izvanjskim investicijama, uglavnom materijalne prirode. Pokazala nam je i važnost emocionalnosti; potrebe da budemo prihvaćeni i potrebe za zajedništvom, potrebe za solidarnošću i činjenjem dobra. To je doista prilika da rastemo u zrelosti. Šteta bi bilo da ju propustimo i to sve brzo zaboravimo – kaže doc. dr. sc. Petrana Brečić, ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče, s kojom su 24 sata razgovarali o najvećim izazovima koje je pandemija korona virusa postavila pred nas te tome kako bi nas sve ovo što prolazimo u zadnje vrijeme moglo promijeniti.

Dodaje kako nas je ova situacija uzdrmala, jer je stubokom strukturno i sadržajno promijenila naše živote i dokinula našu svakodnevnu rutinu, koja nas – bila dobra ili loša – štiti od neizvjesnosti.

– Sve ovo na kušnju stavlja naše mogućnosti prilagodbe, koje su zapravo nevjerojatno velike. Nije to neki zasebni skup mehanizama, niti u mozgu niti u tijelu, nego sveukupnost našeg bića u antropološkom štofu modernog čovjeka. Ipak, u današnjem razvijenom svijetu, u kojemu smo navikli živjeti u sigurnom, predvidljivom okruženju, rijetko ih do te mjere uopće stavljamo na kušnju. Zato sam doista čvrsto uvjerena da će većina ljudi imati dovoljno prilagodbenih mehanizama kako bi sve silne zahtjeve koje pred nas stavlja ova situacija razriješila na prihvatljiv način, bez pojave nekih izrazitijih psihičkih smetnji ili poremećaja – govori ravnateljica Vrapča.

Ipak, i do sada smo bili među ‘prvacima’ po konzumaciji alkohola i lijekova za smirenje i antidepresiva u svijetu. Kakve su šanse da uslijed ove krize postanemo još veći ovisnici?

– Mi u Hrvatskoj doista imamo problem porasta incidencije bolesti ovisnosti, uključivši i ovisnost o alkoholnim pićima i tu pratimo europske trendove. Kad bismo se uspoređivali s razvijenim, zapadnim zemljama, potrošnja lijekova za smirenje općenito, a antidepresiva posebno, je manja na razini opće populacije.



Dosad je proteklo premalo vremena da bismo mogli donijeti konkretne zaključke o izravnijem utjecaju pandemijskog okruženja na bolesti ovisnosti. I supstancijalne, a pogotovo nesupstancijalne ovisnosti, bilježile su porast učestalosti i prije pojave same pandemije. Tijekom pandemije, a uslijed psihičke zahtjevnosti cjelokupne situacije, osobe koje se s njome teže nose, različita sredstva ovisnosti koriste kao sredstvo bijega od njima teške stvarnosti. Tu posebno vrijedi imati na umu osobe koje su već prethodno bile opterećene i iscrpljene, bilo tjelesnom bilo psihičkom bolešću, jer takav bijeg – iako kratkotrajno može donijeti neke koristi ili povoljne učinke – dugoročno je poguban, jer vodi u zloupotrebu, a potom i bolesti ovisnosti.

Jedan poseban problem vezan za pandemijsko okruženje, a možda i u najvećoj mjeri prisutan upravo kod bolesti ovisnosti, jest problem ograničene dostupnosti zdravstvene skrbi, koji je pogotovo bio izražen u razdoblju ‘lockdown-a’. No, sada se veliki napori ulažu kako bi upravo bili u stanju i sve druge zdravstvene smetnje, a ne samo one vezane iz COVID-19, zbrinjavati na primjeren način.

Nasilje je još jedan veliki problem hrvatskog društva. Prva istraživanja u svijetu pokazuju da je u porastu obiteljsko nasilje, zbog toga što su ljudi zatvoreni u kućama sa svojim strahovima…

– Nasilje u obitelji i nasilje općenito su fenomeni koji se tek, manjim dijelom, preklapaju. Kad se uspoređujemo s drugim zemljama, ne možemo reći da je nasilje kod nas veliki problem, premda kada ga doživljavamo, s ljudskog aspekta svaki čin nasilja sam za sebe predstavlja problem. Ne mislim kako će ova situacija s pandemijom značajno povećati nasilje u društvu. Ono što smo registrirali je povećani broj nasilnih događanja u obiteljima u vrijeme lockdowna, kada su članovi obitelji bili prisiljeni intenzivnije dijeliti vrijeme i prostor pa i emocije s bližnjima.

Obitelji koje su i inače bile opterećene raznim problemima, bolestima, poremećajima ponašanja, egzistencijalnim problemima i slično u ovoj krizi su postale još disfunkcionalnije. Naime, u ovoj zahtjevnoj stresnoj reakciji, gdje god prvotno nije bilo dostatne bliskosti, prijateljstva, razumijevanja i podrške, prilagodba je bila slabije funkcionalna.

Može li ova situacija povećati rizik od ozbiljnih mentalnih bolesti, kakav razvoj situacije tu treba očekivati?

– Jedan dio psihičkih smetnji i poremećaja u ovakvom okruženju značajnije je određen samom ugrozom, dok je drugi značajnije određen odgovorom na tu ugrozu, iako se u većine slučajeva ti čimbenici isprepliću i međudjeluju. Upravo s obzirom na te složene međuodnose, različite psihičke smetnje javljat će se u različito vrijeme te se mogu očekivati i u različitim skupinama ljudi.

Primjerice, osobe koje su zahvaćene zarazom mogu razviti razne psihičke smetnje, već prema tome kada su i u kojoj mjeri one ili njima bliske osobe bile izložene. Tako osobe koje su oboljele od COVID-19, a pogotovo one koje su pretrpjele teške oblike bolesti, poput onih koje su bile podvrgnute intenzivnom liječenju, ili su bili na respiratoru – mogu razviti izrazitije anksiozne smetnje, a neke čak i PTSP. Niti tu nije moguće generalizirati jer se pokazalo i kako sam virus djeluje na strukturu i funkciju živčanog sustava te time može i sam biti uzročnikom brojnih psihičkih smetnji.

Ovdje svakako vrijedi izdvojiti i osobe koje su u okvirima svojih poslova bile izložene opasnostima zaraze, kao što su primjerice zdravstveni djelatnici te mnogi drugi, takozvani esencijalni djelatnici. I kod takvih se osoba, već s obzirom na druge čimbenike, mogu očekivati razne anksiozne smetnje, bilo one koje nastaju iznenada, traju kraće vrijeme, ili se kronificiraju, bilo da se radi o kroničnom tipu anksioznosti, depresije ili nečemu drugome. Nešto neizravnijim opasnostima zaraze izloženi su primjerice bližnji oboljelih osoba, ili pak esencijalnih djelatnika kojima su bile određene protuepidemijske mjere.

Više pročitajte ovdje.

Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime