Iako je Marulićeve dane (zasluženo) obilježio ironično-satirični remake „Kako je počeo rat na mom otoku“, još će se o jednoj predstavi još dugo govoriti u gradu pod Marjanom. Autorski projekt Bobe Jelčića „Govori glasnije“ u izvedbi glumaca Kazališta Kerempuh na namjerno je suženom prostoru pozornice doslovno ispljunuo pitanje koje svi preživaju, a nitko ne rješava – kako je to biti manjina u Hrvatskoj.

Zaobići ćemo patetiku. Činjenica da sjajna Jadranka Đokić glumi 56-godišnju Srpkinju Branku te da ta prava, postojeća Branka rado dolazi na pozornicu da svom liku da podršku u iznošenju priče nije samo po sebi ništa spektakularno. Na hrvatskim su kazališnim daskama trpjeli, plakali i umirali crnci, muslimani, Romi, Židovi, domobrani i sasvim obični ljudi. Srbin ili ne-Srbin, onima koji biraju sjediti u kulturnoj ustanovi načelno je sasvim svejedno – čovjek kao i svaki drugi. Ključ je baš u tome što je Branka obična žena – sredovječna, ali zdrava i voljna raditi. Spremna zamoliti prijatelje za pomoć, ali često ljubi vrata zavoda za zapošljavanje i ne uspijeva u naumu da se iz nečijega privjeska, toplo ugošćenog „smetala“ pretvori u punopravnog člana zajednice koji će zarađivati svojim radom i brinuti se o sebi.

Vi plaćate kartu, mi smo vam dužni dati sat konfrontacija

Čim sam vidjela mladu i magnetičnu Jadranku Đokić u ulozi simpatične, ali mnogo starije žene, pretpostavila sam što slijedi – glumačka postava u kojoj „fizikalije“ nisu bitne, štoviše, vjerojano su u službi životne ironije. Nikša Butijer i Petra Svrtan igraju bračni par hrvatske metropole, moderna europskog grada koji bi trebao naći posao za nedužnu Branku, nakon 25 godina pokušaja. Najstariji glumac Vilim Matula igra sina obitelji kojemu je Branka zauzela sobu (sjajne li metafore za hrvatsku omladinu koja stari studirajući, tražeći, pregovarajući, popuštajući i ne nalazeći rješenja!). I u tom pregovoru oko rješenja sveprisutni brbljavi susjed, u sjajnoj izvedbi Marka Makovičića, uvlači još likova u priču gurajući kauč prema publici. Rušenje četvrtoga zida nekim je gledateljima privlačno, a nekima nelagodno zadiranje u njihov privatni prostor. Odjeljivanju predstave od zbilje načelno i služi distanca pozornice i gledališta. Međutim, Bobo Jelčić i scenograf Miljenko Sekulić itekako žele publiku u toj dnevnoj sobi, naime, dio su tog istog nepravednog sustava. Jadranka Đokić na samom se početku ispričala splitskoj publici na tobožnjim tehničkim problemima i ušla u neformalan razgovor dok „čekamo“. Prepričala nam je Brankinu stvarnu priču borbe s birokracijom, posvemašnjom „drugošću“ koja je prati cijeli život, zahvalila publici što ih je tako lijepo dočekala. A onda mrak – mrak na pozornici i mrak u netrpeljivosti na kojoj se temelji Brankina priča.

Kako je moguće da nakon 25 godina u ovoj državi nema pomaka naprijed?

Gornja se rečenica u predstavi dugo nije pomicala naprijed, kao ni Hrvatska u zbilji. U jednom trenutku netko od glumaca pita: „Je li ovo dovoljno bitna tema?“ Pitanje je sasvim na mjestu. Da u Hrvatskoj pate samo manjine, neka to ovim slučajem budu Srbi, angažirani bi teatar valjda pokušavao otvarati problem po problem. Kako u Hrvatskoj pate svi, patnici koji patničke predstave gledaju više ne mogu ni suosjećati. Tko može prosječnu gledatelju zamjeriti ako pomisli: „Branka, sorry, ali i moja je majka nezaposlena 56-godišnjakinja, a naša je… Ni za svoje se ne uspijevamo pobrinuti, kamoli za tuđe!“ Uvjetno rečeno, nevolja je i u tomu što ljudi koji imaju problema s Drugima rijetko pohode kazališta. Možda u vrijeme prosvjeda, i to najčešće protiv, vrlo rijetko za. Profil je kazališne publike takav da su kroz moderno hrvatsko kazalište naviknuti na liberalizam, pluralizam, psovke, golotinju, krv, sukobe i vrijeđanje. Nad time se zgražaju samo iskreni izdvojeni pojedinci u trenucima kad predstava nema poantu ni estetsku vrijednost te cilja samo na zgražanje pojedinih skupina i estetiku jeftina šoka, a i takvih je bilo.

Marina Abramović, crnogorska konceptualna umjetnica s američkom adresom, svoje performanse temelji na (re)akciji publike. Samoozljeđuje se, krvari, napinje strijelu u vlastita prsa, sjedi nasuprot hordama nepoznatih ljudi koji je šutke gledaju, tjera ih da u galeriju ulaze pored njezina gola tijela, dovodi svoje tijelo-alat u takve situacije da gledatelji često reagiraju jer ne mogu trpjeti toliku količinu boli i opasnosti pa je miču s instalacija na kojima leži. Bobo Jelčić pokušao je to isto, ali na (još uvijek) hrvatski način – riječima i prisustvom potlačenoga. Reakcija je bila vidljiva – publika se komeša, odmahuje glavom s neodobravanjem, suosjeća s Brankom, smije se glumačkim pošalicama, plješće neglumačkim podbadanjima Jadranke Đokić o splitskom mentalitetu dok slušamo o nezaposlenoj Sprkinji koju sustav guta, a vrijeme teče.

Koji to dio Hrvatske mora govoriti glasnije?

Jadranka Đokić: „Volim Split i splitsku publiku. Uvijek mislim – Split će ih razvalit! Oni su takvi, reći će nešto! Ali Split ne govori. Isto kao i Zagreb. Muk.“

I za kraj: „Mi se trudimo, a nema reakcije. Mislimo da smo liberalni dok sjedimo tu u mraku i ništa ne radimo.“

Pretpostavljam da ovim snažnim (i velikim dijelom točnim) riječima Bobo Jelčić oslikava svoju poantu – čemu oduševljenje predstavom i suosjećanje s likovima ako nećete pomoći?

A sada netko treba iskreno reći – ovakve izvrsne predstave, i „Kako je počeo rat na mom otoku“ i „Govori glasnije“ treba uputiti na bolju adresu. Ne u HNK-ove. Pred političare. Reći će neki, pa tu su i političari, na tim svečanim manifestacijama. Da, ali ne svi, ne oni koji bi trebali. Na Marulićevim je danima, jer kazališnoj je satiri to (još uvijek) dopušteno imenom i prezimenom prozvana hrvatska predsjednica, Pupovac, Šeks, Vučić i mnogi drugi. Nisam upoznata s time znaju li prozvani političari da su prozvani, a bio bi to vrlo zgodan podatak. Tada bi, naime, nekolicina tih sjajnih angažiranih predstava dokazala da kuca na prava vrata i govori glasnije na pravu adresu.

Što splitska i zagrebačka publika mogu učiniti za Branku? Što redatelj predstave i glumci mogu učiniti? Od srca zapljeskati, ohrabriti je, ispričati njezinu priču. Ali može li joj itko od nas ponuditi posao? Ako ne, što radimo, lajemo li na mjesec? Što je sa svom silom naših predstava nakon koje gledatelji u blagoj petominutnoj nelagodi napuste kazalište i kažu: „Uf, stvarno za zamisliti se…“ I onda se vrate u svoje stvarne živote i ne zamišljaju se. Jer, ne zaboravimo, prvotna je kazališna svrha kulturna zabava i razonoda, a ne poziv na puč i revolucije. Zašto je tomu tako?

Događaju li se revolucije u kazalištu?

1895. godine car Franjo Josip I. dolazi svečano otvoriti zgradu zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. Prije nego što će stupiti na hrvatsko tlo ban Hedervary preda nj prosipa vreću mađarske zemlje da bi mogao reći: „Stajete na mađarsko tlo.“ A zatim hrvatski intelektualci i kulturnjaci, ujedno i jedini ljudi s „mudima“, studenti predvođeni Vladimirom Vidrićem i Stjepanom Radićem, spaljuju mađarsku zastavu. Ne u HNK-u, nego na glavnome gradskom trgu. Više od sto godina kasnije pesimistično ću reći da se revolucije i dalje ne događaju u kazalištu, nego izvan njega. Današnji kulturnjaci, naime, nemaju muda. Plješću svemu što gledaju jer je to pristojno. Smiju se glupim šalama jer se drugi smiju. Gledaju loše predstave jer misle da su oni krivi što ne shvaćaju pouku. Kažu da su predstave sjajne jer nitko ne voli priznati da je platio (za hrvatske prilike visoku cijenu za kartu) pa odgledao nešto loše. To bi bilo priznavanje vlastita poraza.

Po mojem skromnom mišljenju, „Govori glasnije“ odlična je predstava. Preporučila bih je svima. Samo se pitam je li taj sjajni autorski tim stvarno očekivao da će publika nešto promijeniti, a samim time i njihov angažman. Budući da na ulazu u kazalište ne provodimo ankete i ne provjeravamo kako predstave nakon završetka utječu na gledateljske živote, ne možemo egzaktno govoriti o dosezima angažiranog teatra. No dok dio publike dolazi da bi pokazao frizuru, toaletu, kulturnu uzvišenost i posvemašnju nekritičku zatupljenost svojom veličinom, držanje predstava „odabranima“ bacanje je biserja pred svinje. HNK Split nekoliko je puta intervenirao, primjerice hrabro i bez srama postavivši Frljićevim glumcima pitanje „Vrijedi li ovo 80 kuna“, a trenutak prije toga pjevajući „Kad bi svi ljudi na svijetu“ da se predstava, kakva je da je – održi, pa su i nekidan pljeskali Branki kao da je njihova. Ali toga treba više. Svaki put. Gledanja s razumijevanjem, kritičkog aspekta, iskrenosti i objektivnosti. Tek tada bi onaj, zasad s pravom pejorativan naziv „kazališna publika“ mogao početi označavati angažiranu skupinu ljudi koja nakon predstave „Govori glasnije“ neće bez pardona za pet minuta utonuti u svoj muk.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime