Donosimo tekst koji je objavljen u listu "Mosor" u studenom 1986. godine. Radi se o tekstu pod nazivom "Sprovodni običaji starih Žrnovčana".
"Kazivanje mog djeda Pave Aljinovića o sprovodnim običajima prije drugog rata - priča o SEDMINI i njenim tragovima danas - brenčalo je zvono "ANĐEOSKO" i "STARJEŠINSKO", i "MOMAČKO" - čudnovata grobnica zvana "DEPOŽIT"" - stoji u uvodu teksta autorice Ivane Bartulović koji u nastavku možete pročitati u cijelosti:
KAD BRENCAJU ZVONA
Prije rata isključivo su zvona obavještavala mještane da je netko umro. Nije tada bilo „šoneta" po novinama i javnim mjestima kao danas. Davno nekada na crkvi žrnovačkoj bila su četiri zvona. Po tome koja su zvona brencala, znalo se tko je i umro. Ako bi brencala oba velika zvona, znali bi da je umro starješina kuče. Brenca li jedno od velikih zvona, ono „tanje" to je za dušu starješinove žene. Ako bi se čulo „srednje" zvono, znalo se da je smrt pokosila mladost, momka ili djevojku. Četvrto, malo zvono, „anđeosko" kako se zvalo, javljalo bi o smrti djeteta, a takvo je zvono često zvonilo. „Bog ti dao anđela", tješili bi ucviljenu majku kojoj je dijete umrlo. Prije rata zamijenjena su nova zvona jer su stara bila napukla. Tko će prvi zvoniti u nova zvona?! Ta čast pripala bi onoga koji bi crkvi najviše platio.
OBIČAJ „TORBA"
Zvona bi, dakle, obavijestila mještane da je netko ,,partio". Hrana bi se nosila u torbama. Obično se nosio kruh, suho meso, manistra, kokoš, a ako bi bio posebni dan, obavezno se donosio bakalar. Sve to je bilo uglavnom namijenjeno ukućanima umrlog, ali i rodbini koja bi dolazila iz drugih mjesta. „Torbe" su bile izraz solidarnosti siromašnih, a to se poslije pretočilo u običaj. Mrtvac bi bio položen na krevet, umotan u „lancun". Do po noći umrlog bi „čuvali" susjedi uz obavezno vino na stolu, a od po noći do zore rodbina pijuckajući rakiju. Na sam dan sahrane spremalo se jelo iz „torba". Jelo se pripremalo kod prve rodbine ili susjeda (ako su bili udobre), a nikako u kući umrlog. Sramota je bila taj dan u kući umrlog kuhati, prati suđe, ili bilo što raditi, a ako se moralo, onda to nikako nisu smjeli ukućani umrlog. Mrtvaca bi ispred kuće u „lancunu" iznijeli unučad ili bliža rodbina i položili u sanduk, Mrtvački sanduk bio je zajedničko vlasništvo, služio je samo za prenos mrtvaca do groba, nakon čega bi se spremio za novu „mušteriju". Lijes bi na ramenima obično nosili bliža rodbina, starješinu kuće nosili bi unučad, a nikako sinovi. Za stare Jugoslavije nije bio običaj da svira glazba, iako je u Žrnovnici glazba postojala. Glazbari bi znali doći na sprovod rodbini ili prijatelju, čak sa instrumentima, ali nisu svirali. Nije bio običaj stavljanja crnih krpa na prozorima ožalošćene kuće, a ni vijenaca nije bilo. Sprovodna povorka imala je svoj red koji se strogo poštivao. Na čelu bio bi križ sa crnim velom, poza njim odrasli muškarci, djeca, svećenik, potom lijes, rodbina i na kraju žene. Časni su bili sprovodi koji su imali dva križa. Drugi križ bio je za članove „bratovštine sv. Ante", a to su uglavnom bili Aljinovići i Privorani. Poslije obreda u crkvi, povorka bi obilazila oko crkve do groblja gdje se mrtvac vadio iz lijesa i u „lancunu" polagao u grobnicu.
GROBNICA ZVANA „DEPOŽIT"
I grobnice su tada bile zajedničke, ali je postojao čvrst običaj gdje će se tko pokopati. Postojale su grobnice isključivo za starješinu kuče i njegovu ženu, zatim grobnice za mladost, potom grobnice za djecu, tzv. „Anđeoske grobnice". Tako se događalo da se otac i sin, nevjesta i svekar... ne pokopaju u istu grobnicu. Najneobičnija grobnica („nalazi se u ćošku zida starog groblja") zvala se „depožit". Tu su se odlagali otkinuti dijelovi onih nesretnika koji bi preživjeli nesreću.
SEDMINA
Sedam dana poslije sahrane (računajući i dan sahrane) u kući umrlog, kad zazvoni „Zdravo Marija", molilo bi se „rozarije". To bi najbliža rodbina i prvi susjedi molili za dušu umrlog. Veliku važnost imao bi onaj koji bi „vodio" molitvu, morao bi biti rječit i vješt. Stoga on jedini nije morao biti rod ili susjed. Sedme večeri molitve, ili bolje rečeno zadnje večeri „sedmine", dijelili bi se kolači. Obično su tada djeca bila glavna gurajući se da dobiju kolač više. (Valjda je u takvim prilikama i nastala ona šala: Neka, neka, umrit će i moj ćaća; neš sedmine).
Kad bi se djeca i susjedi razišli, domaćin bi iz zahvalnosti za sedmodnevnu molitvu, spremio večeru za one koji su molili. Tom zadnjom večerom sprovodni bi običaj bio završen. Tragovi sedmine i danas su vidljivi u Žrnovnici. Naravno, to više nije opći običaj kao nekada, a ni ceremonijal nije više tako strog. U ponekim obiteljima i danas se mole „rozarje", premda se taj posao sve više prepušta „časnim sestrama" koje to obaveze za određenu naknadu. Nema više zadnje večere, ali se ipak sedmi dan poslije sahrane dijele djeci kolači. I djeca došljaka rado se pridružuju takvom običaju.
Novo vrijeme donijelo je u moju Žrnovnicu i nove sprovodne običaje. I dalje „brenču" zvona i križ se nosi, ali svakom mrtvacu žrvnovačka glazba svira, mnogima petokraka na čeku ide, drže se govori, komemoracije, svatko svoju grobnicu ima, i svoj Iijes.
