Nisam velike škole završio. Jedva srednju školu. Najgluplji đak osnovne škole “Bratstvo i jedinstvo”, te najveći problem srednje Prometne škole. Te stoga vjerojatno nisam kompetentan komentirati društvene događaje. Ali eto, kada bi kojim slučajem pitali mene, glupana, kako vidim stvari, odgovorio bi vam:

– Vidim moga dida Slavka, Varošanina starog kova, u čijoj kući sam se rodio i kroz njegov život vidim svoj. Bio je postolar na praksi onog dana kada je došao vojni poziv za njega. Poziv za redovnu vojsku. Domobransku. Rat nije volio niti ga je želio. Metka nije ispalio, a kraj rata je dočekao čuvajući vojne konje. Sljedećih 10 godina su mu komunisti upadali u skromni stančić u Varošu, stavljali pištolj u usta, vikali – “PRIZNAJ!”.

Agonija je trajala dugo, pa i za vrijeme braka s mojom bakom, koja je rodila moju majku i ujca. Kada su vidjeli da je poštenjačina, ostavili su ga na miru, ali i gurnuli na marginu društva. Isto kao i babu. Mali skromni poslovi. Sjećam se crvenog Splita, plaća na Poljudu kada je umro Tito. U mojoj kući nije nitko plakao. Dapače, sjećam se dida kada je rekao: “Ane, krepa je prajac!”. Nisam znao što to znači, ali sam bio u šoku. Jer nas djecu je u školi učilo da je Tito Bog. A moji kući o politici nisu pričali.

Sjećam se da sam kršten u sv. Roka i da me mama na misu ponekad vodila u Gospe od zdravlja. Nije puno ljudi bilo u njoj. Kao ni puno buke na Badnjak 1984. kada mi je dida dao starter pištolj da opalim par metaka. Sada znam – crvenima u inat. Vrata od stanova u mom portunu nisu bila okićena, a djeca su mi se u ulici rugala kada sam spomenuo svetu Lucu. Sjećam se i mame kada je došla kući tužna. Kaže da joj je šef u Jugoplastici rekao da skine “to govno sa vrata”. A nosila je mali križ. I nije joj to rekao neki Stevo. Rekao je to jedan Hrvat. Imoćanin.

Došlo je vrijeme izbora u Hrvatskoj i HDZ je uvjerljivo vodio. Kući su svi bili uzbuđeni. Samo ne i moj dida. Pušio je onu jeftinu Opatiju i zamišljeno gledao kroz prozor. Na nekoliko upita što mu je, samo je kratko odgovorio – “Samo se vi veselite. Oni lopovi prije su bili mala beba ča će biti ova banda!”. I povukao se u sobu. Sada shvaćam da ga je pogodilo kada je vidio da su u nove stranke – HDZ i SDP – prešli oni koji su ga zatvarali. I ispostavilo se da je bio u pravu.

Dida je ubrzo umro, isto kao i baka i to u nadljudskim mukama, a vjerujem da mu je i to bila manja muka nego da je doživio u što mu se pretvorila država koju je volio, a posebno njegova Dalmacija. Jednog dana kada dođem njemu, pričat ću mu kako su pametni i pošteni napustili državu, a talog nastavio vladati i pljačkati. Pričat ću mu kako više nema onog poštenog gvardijana iz crkve sv. Križa, kako je danas crkva ogrezla u onome protiv čega se Isus borio – materijalnog i kako se miješaju u politiku i brane pedofile iz svojih redova. – Za Gospu dragu!? – čudit će se dida.
A ja ću mu potvrditi i nadodati kako za njih u Hrvatskoj čak nema ni suda za to djelo.

Spomenut ću mu i kako je država opljačkana, ponižena i uništena. A da zbog toga nitko ne protestira. Svi su postali nezainteresirani za išta. Samo gledaju u svoje mobitele i okreću glavu od nepravde. Nikog nije više briga za ništa. Uništili su nam dide ponos. Onaj ratnički duh starih Ilira Dalmata. Potomka onih na koje je Rim poslao 14 od 18 sveukupnih legija. I jedva pobijedio. Ali ne i pokorio.

Danas je dide sve išlo kvragu. Paradiraju ti gradom neke grupe ljudi koji traže prava da ljube ljude istog spola. Je dide. Nije ni meni to jasno. Ali ne boj se. Ja ti još uvijek volim žene. I još kako ih volim. Ali također ne mogu vjerovati da su oni jedini razlog zbog kojih se ostali narod može okupiti i protestirati. Kao da nikog nije briga što je Slavonija mrtva, što je sve opljačkano i što nam prijeti bankrot. Nitko protiv toga ne protestira. Samo za te bračno/spolne promjene. U srednji vijek smo se vratili dide. Mole se Bogu, nakon 5 minuta psuju, kradu i mrze. Ne shvaćaju ništa. Pa ni bit i osnovu kršćanstva.

Nekad mi se čini da živimo iste živote samo u drugim vremenima moj dide. Sjećaš se kada bi čekao red ispred dućana kada su bile velike krize u Jugoslaviji? Pa bi neki seronja došao ispred svih i stao prvi pred kasu. Pa bi se netko pobunio a seronja bi se napuhao kao puran i rekao: “Znaš li ti ko sam ja? Ja san se borija za ovu državu.” – Tako je i danas. Ima mnoštvo lažnih branitelja. Osobno ih znam nekoliko što se otvoreno hvale da su sami sebi pucali u noge. I svatko od nas zna bar nekoliko. Ali ih nitko ne prijavljuje. Zato što smo kukavice i nemamo kome prijaviti. Društvo je do srži korumpirano. I onda bi te prozvalo četnikom i komunistom. A nikad nisam bio u stranci i partiji. Isto kao i ti dide.

Bliži nam se kraj. Još malo. Otišla je radna snaga u Europu. Ostali su uhljebi koji nas sišu. Evo prva godina da ne možemo naći ni sezonske radnike. Bojim se da još malo neće biti ni para za mirovine. I to će biti kraj. Tada će ovi što su im jedini problem pederi ustati i krenuti na vladu i policiju. Ali ne zbog pravde. Nego zbog svoje guzice.

Pitaš me zašto i ja ne pobjegnem vani? Odgovorit ću ti protupitanjem. A zašto ti nisi pobjegao kada su te zajebavali crveni? E pa zato što smo isti dide. Domoljubi, Hrvati i Dalmatinci. Prije svega poštena radnička klasa. Tu sam se rodio i tu ću dide i umrijeti, poput tebe. Uvenuo bi u Njemačkoj ili Kanadi dalje od moje Dalmacije. Ako treba i borit ću se za nju. I život dati. To su geni koje si mi ti usadio. I što nikada neće shvatiti ovi glupani koji se kunu u hrvatstvo, a slušaju cajku. Koji se mole Bogu, a prizivaju vraga.

Ponosan sam dide na tebe! Tvoj unuk.

Zauvijek.