I dalje smo u Mandalayu, najvećem gradu države Myanmar. Danas malo o problemima koje donose putovanja. Kada vidite fotografije nekih poznatijih putopisaca, mnogi će na prvu reći “ala kako je tamo lipo. Samo izvadi aparat i eto lipe slike”. Nije baš tako ljudi moji. Jako puno muke, truda, upornosti i sreće treba za jednu vrhunsku fotografiju. Ne pričamo o selfijima i prosječnom uratku.

Prvo treba naći sredstva za putovanje. Odabrati doba godine ovisno o vašim fotografskim željama. Jer nije isto doći u neku zemlju u vrijeme monsuna ili zime. Nakon toga kupiti karte i vize, te nabaviti svu opremu za ostvarenje cilja. Ni jedna stavka tu nije jeftina. Onda ostvarenje fotografskog projekta. Treba se nekad voziti i po 15 sati u lošim autobusima po još gorim cestama da bi došli na mjesto u blizini ciljane destinacije ili događaja. Taj apartman, hotel ili šator, svejedno, vaša je baza za nastavak prema cilju. U ovom slučaju mosta U Bain koji vam dajem za primjer.

Dugačak je 1.2 kilometra i najduži je drveni most na svijetu. Zadatak je bio da ga slikamo u silueti, zajedno s ljudima na njemu, u zalazak sunca, kada gori nebo od crvenila. Imali smo 5 dana za ostvarit cilj. Što i nije puno s obzirom da smo došli u prijelazno vrijeme iz monsuna u sunčano razdoblje. Samo da napomenem, svaki dan smo trebali voziti skuterom do mosta nekih 50 km po kaotičnom prometu, unajmit čamac i doći na željenu poziciju u kanal. Ako su idealni uvjeti, imaš možda tek 15 minuta za okinuti željenu fotografiju. Prvi dan smo zbog vlastite greške promašili, drugi put je vozač čamca uprskao, a druga dva dana je bilo oblačno s kišom. Tek peti dan se otvorilo nebo mogućnosti i dobili smo traženu fotografiju. Sve ovo sam napisao čisto da shvatite koliko truda se uloži da bi se dobila fotografija koju mnogi shvate zdravo za gotovo.

Toliko o ovom i još mnogim drugim putničkim problemima na putu. U prilogu još možete vidjeti zaređenje mladih monaha i fenomenalno tradicionalno kazalište lutaka u Mandalayu.