Imotski, hrvatski Jeruzalem dostojanstveno je u noći Cvjetnice sa svojim pukom, ali i brojnim gostima obilježio dvadeseti jubilarni prikaz jedinstvenih Živih slika Muke Isusove.
Kiša što je prijetila samo je, kako reče poznati imotski franjevac fra Jakov Udovičić, koji je sa županom Blaženkom Bobanom pratio prikaz, blagoslovila sve one koji su se našli u Imotskom. I doista samo nekoliko kapi u nekoliko navrata, a onda je prestala nakon suđenja Isusu ispred Gradske vijećnice.
Posljednja večera, Getsemanski vrt, put Isusov do sudnice, Poncije Pilat, pa ponovno put pod teškim križem Isusa do starih imotskih skalina. Tamo susret s majkom Marijom, pa onda Veronikin rubac, Šimun Cirenac i konačno put prema imotskoj Golgoti, tom svetom mjestu ispod utvrde Topana. I tamo ono što je izmamilo uzdahe tisuća, što ovlaži mnoštvo očiju suzama. Razapinjanje Isusa. Stvarno je to bilo sinoć u Imotskom. Dvadeseti prikaz i prvi put cijeli Imotski, sa svim imotskim glumcima. A njih bijaše više od 400.
Samo ćemo izdvojiti jednu ulogu i to onu najvažniju, iako su i rimski vojnici, apostoli, Poncije Pilat, Majka Marija, Veronika, Šimun, da ne govorimo o stotinama statista. Svi oni, ama baš svi, odradili su svoje uloge maestralno. No po prvi put Isusa je igrao Imoćanin Ivan Šabić umjesto do sada nezamjenjivog Tomislava Martića. I oduševio je, odigrao je u maniri velikih umjetnika. Igrao je tu ulogu sa dušom, sa srcem.
Sve je sinoć bilo dostojanstveno u Imotskom. Tišina tisuća, jer broja onih koji su gledali prikaz teško je bilo ocijeniti. No, to i nije uopće važno. Važno je dostojanstvo, držanje ljudi, važan je onaj mir kod glavnih scena. Na kraju treba istaknuti, kako i reče imotski gvardijan i redateljicu Sanju Bago te zahvaliti Tomislavu Martiću na dosadašnjim ulogama, javlja Radio Imotski.
Izdvajamo za kraj i jednu poruku nepoznate Imoćanke iz Kanade koja je gledajući prikaz Živih slika poručila: "Bože moj kako sam ponosna na moj Imotski i moje Imoćane."
