Hrvatska će se sljedećih dana, a i puno duže ljuljuškati na lovorikama slave. Ovjenčani uspjehom, kao ratnici u staroj Sparti pripremaju se za novi ljuti boj. Majstori remija i penala, Vatreni stroj lagano plovi prema finalu. Pospremili smo kući jedan Brazil, mi mala a tako moćna Hrvatska. Prva pobjeda u povijesti protiv Brazila, šok i nevjerica na jednoj, sreća, radost i slava na drugoj strani. To je sport – njegova draž, suze su i radosnice i suze sreće.
Joško Vlašić, otac našeg Nikole uživa u svojim postignućima. Najprije je Blanku vodio do svjetskog trona, sada uživa u činjenici da je upravo njegova vizija, rad, krvoločan i sistematični rad iznjedrio reprezentativca koji zabija na svjetskom prvenstvu.
Da bi svojoj djeci omogućio trenažni proces u zadovoljavajućim uvjetima bio je sve što jedan otac mora biti. I trener, otac, odgajatelj, psiholog, inženjer za grijanje, parketar, drvodjelac, nutricionista, šofer i još ponešto. Zatekli smo ga opuštenog, sretnog:
- Pozitivno me iznenadilo ovo s Brazilom i drago mi je što su neki igrači u koje su sumnjali, npr. Juranović postigli svoje male pobjede i malo dokazivanje pa u toj cijelini treba zamjetiti i male pobjede. Ogroman uspjeh reprezentacije i jedna propaganda za sve nas, cijelu zemlju, sport, nogomet i nogometaše, kao i za ljude koji u nogometu rade. Doživljavan to na jedan takav način a s druge strane i duboko iznutra, kao roditelj i trener koji je kotačić cijelog tog tima koji dobro funkcionira. Emocije su velike u tom trenutku, ali uvijek je dan poslije i svi dani poslije i uzimaš male sitne porcije tog kolača koje ti čini dane ljepšim. Jednostavno, kad gledaš SP na toj razini, Brazil je najbolji u zadnjih 15 godina i da se desi ovakva utakmica i takva pobjeda – priča je za generacije.“ Moj otac je bio te priče...“ govoriti će djeca tih nogometaša. A dogodilo se nama. Postoji neka pravda i za ekološku situaciju koja je bitnija... Bolje da plače 220 milijuna ljudi nego 4 milijuna zbog navodnjavanja planete. Jel me razumijete Oni mogu natopiti Amazonu , a mi je jednu livadu. Zato je to važno zbog ekologije. Eto, možda zbog toga smo baš i dobili.
Što Jole promisli kad Niksi namjesti loptu i sprema se pucati penal?
- Prvi put kad se javija za pucat ja sam znao da će zabiti. Protiv Japana ja sam supruzi Veneri rekao: Perišić će zabiti glavom, izjednačiti, pucat će se penali i Niksi će pucati. I sad kad je ovaj zabija glavom, Nikola ulazi u produžetku, onda je Venera pobigla iz stana. Na te prve ja san doša u iskušenje da ne gledan. Onda mislim pa šta je meni? Pa čekaj, zašto bi propustio taj trenutak. To je osjećaj kao kad sam gledao Blanku kad skače za zlato na svjetskom. Jednom je iz trećeg puta preskočila za svjetsko zlato, to je taj osjećah straha, zebnje, da izgubiš sve ili imaš sve. Ali zapravo, nakraju to je fantastičan osjećaj.