Predstava „Dvoje“ teatra Exit gostovala je u podrumima Dioklecijanove palače koji su bili pretijesni za sve znatiželjnike, usprkos (pre)visokim cijenama karata. Catwrightov je tekst u režiji i sceni Matka Raguža, doduše, pozitivno ocijenjen u nekoliko osvrta, ali iluzorno je misliti da se publika grčevito bavi istraživanjem kazališne kritike prije odluke što gledati. Crno na bijelo – publiku su privukli glumci Exitove, a i zagrebačke A-liste: Bojana Gregorić i Dražen Čuček.
Nećemo kriti da njih dvoje nisu imali jednostavan zadatak. Osim što su u okosnici glavne fabularne linije predstavljali disfunkcionalan bračni par koji zajedno preživljava radeći u baru, u konačnici su morali odglumiti čak 14 različitih likova koje povezuje crvena nit nesretne ljubavi. Čuček je odlično odglumio ljubomornog nasilnika u kožnoj jakni, a Gregorić se također uvjerljivo uklopila kao partnerica-žrtva. Međutim, nisu im sve uloge jednako „legle“. Jedan od brutalno iskarikiranih parova, niski kompleksaš i bujna nezasitna diva, otišli su u grotesku koja više nija bila ni smiješna. Svi oni simpatični trikovi koje publika voli, primjerice glumačka korespondencija s njima i šarmantno namigivanje, bili su dovoljni za jednu scenu. Kad je Čuček na trećem-četvrtom liku pokazao da mu je mimika zavođenja u potpunosti ista, a Gregorić da joj se modulacija glasa jedva mijenja kroz likove djevojke i bake, dio gledatelja ne može ne primijetiti da je ili trebalo dodatno brusiti tekst, ili likove. Stand-up posrnuća i crtićki padovi te jeftina i stoput prežvakana zavodnička patetika doprinijeli su dozi očuđenja, i to ne ne onoj kakvu već 20 godina zagovaraju europski kazališni teoretičari.
Scenografija nije pomogla. Lijepo izrađen šank i dobra rasvjeta na policama ipak ne mogu isprati okus nepotrebna amaterizma u bespredmetnoj radnji. Bilo je očito da će u nekome trenutku svađa između glavnih likova eskalirati razbijanjem inventara, a kad su čaše nepostojeće, a zvuk razbijanja stakla ovisi o tajmingu majstora zvuka, predstava nažalost nužno ostavlja dojam generalne probe u amaterskim družinama. Na kraju krajeva, ako su se prošle godine u ovo vrijeme za „Lampedusa Beach“ Dioklecijanovi podrumi pretvorili u morsko dno sa svim popratnim sadržajima, pet-šest čaša i boca u lokalu koji je jedino mjesto radnje zbilja ne bi trebalo biti problem.
Kronološki tijek ispresijecan različitim fabularnim linijama ipak se na kraju okrenuo onoj jedinoj važnoj priči, a završetak je bio više nego očit i nimalo originalan. Pitanje latentne obiteljske tragedije zbog koje je zamrla komunikacija među bračnim drugovima bila je „zicer“, a njihov razgovor o tomu kako dalje klišej na klišej. Catwrightov je tekst u posljednjim trenucima toliko nalikovao na loš spin-off tinejdžerske drame „If I stay“ da je puka sreća što u gledalištu na predstavama ovakva renomea i cijene mahom sjedi nešto zrelija publika kojoj je to moglo promaknuti.
Sve u svemu, kad se osvrnemo na sve što je o ovoj predstavi i prije rečeno, nameće se zaključak da se u Hrvatskoj protiv tekstova stranih dramatičara, čak i kad su na svim diskursnim i stilskim razinama loši, ne smije reći ništa. Postoji mogućnost da ispadnete mrzitelj, ili još gore nepoznavatelj modernih kazališnih paradigmi, a možete neplanirano baciti sjenu na rad svih onih koji su u predstavi dali svoj maksimum. Međutim, uz sve pohvale trudu i entuzijazmu, „Dvoje“ je već u tekstu naprosto minimum i sve je ostale povukao u nepravdeno razvikanu kašetu brokava.
