Otok Pag je nastao od kućica milijardi školjaka i kostura raznih morskih životinja. Naime, Pag je u većem dijelu sastavljen od vapnenca, a prema Hrvatskoj enciklopediji (LZMK, br. 11), vapnenac je sendimentna stijena koja je nastala taloženjem vapnenih kućica i kostura izumrlih morskih životinja, piše Pag Press.
Prema „Petrologiji sedimenata“, (Zagreb, Geološki odsjek PMF-a), sedimentne stijene vapnenca, formirane mehaničkim trošenjem površinskih dijelova tla i taloženjem materijala, precipitacijom i kristalizacijom iz otopina i djelovanjem biljnih i životinjskih organizama i taloženjem njihovih ostataka, su uglavnom taložene u obliku slojeva djelovanjem vode, leda ili vjetra na kopnu i na dnu mora, jezera i rijeka.
Otok Pag je, dakle, nastao taloženjem kućica od školjki i kostura drugih morskih životinja. Nemoguće je i zamisliti koliko je školjaka i drugih morskih organizama trebalo kako bi taloženjem, kroz stotine milijuna godina, nastao peti po veličini jadranski otok.
Geolozi navode kako je otok Pag nastao prije oko 200 milijuna godina, u geološkom razdoblju koje se naziva jura, a koje je trajalo 64 milijuna godina. Bilo je to vrijeme kada su na Zemlji živjeli dinosauri i brojne druge goleme životinje i biljke. U juri je stvorena podloga za nastanak otoka Paga, a njegovo oblikovanje je, smatraju geolozi, počelo prije 30 milijuna godina. No, u to vrijeme, otok Pag nije ni približno izgledao kao danas. Bio je, naime, spojen s Velebitom i nije imao oblik otoka. Današnji oblik otoka Paga nastao je na kraju pleistocena, posljednjeg ledenog doba, prije oko 12. 000 godina. Tada se dogodila transgresija i razina mora se podigla za oko stotinu metara. Močvarno područje u procjepu između Paga i Velebita se ispunilo morem i nastao je Velebitski kanal. Zbog transgresije, more je ispunilo korito rijeke koja je tekla od Ljubačkih vrata, preko uvale Dinjiška, do Paške uvale. Tragovi rijeke ostali su u većem dijelu pod tlom, (naslage riječnog bilja), ali i nad tlom,(naslage riječnog mulja). To je bio završni čin u nastanku otoka kakav je danas.
Krajolik otoka Paga spada „među najekstremnije oblike kraškog reljefa na Jadranu“. Posebnosti krajolika otoka Paga pridonijela je i bura koja stoljećima oblikuje sedimentne stijene, osobito na dijelu koji se nalazi uz Velebitski kanal. Tako je, među ostalim, nastao i Ledenik, jedinstven i u svjetskim razmjerima.
No, geološke promjene i dalje traju. S vremenom nastaju nove vapnenačke strukture, zamjetne osobito na zapadnom dijelu Paške uvale i na obalnom dijelu uz Povljanu, Košljun i Proboj. Ljušture uginulih školjaka i kosturi raznih morskih životinja se stalno talože i stvaraju nove sedimentne stijene koje će se s vremenom uklopiti u otočni krajolik.
Prema recentnim istraživanjima, Velebit se, jedva primjetno, ali uporno, izdiže i gura otok Pag. Zbog toga se dio otoka uz Velebitski kanal izdiže, a suprotna (donja) strana otoka se spušta, odnosno uranja u more. Kako bi, s obzirom na aktualne geološke promjene, otok Pag mogao izgledati u budućnosti? Najviši otočni vrh sv. Vid bi se mogao sniziti za oko 100 metara, a najviši otočni vrhovi mogli bi postati sv. Juraj ili Kiršina koji će se izdignuti. Kada bi stara gradska jezgra Paga do tada postojala, prema moru bi bila položena pod kutom od najmanje 35 stupnjeva. Većina građevina to ne bi mogla izdržati. Paška uvala bi, na sjevernom i sjeveroistočnom dijelu (Bašaca, Bele stene, Punta Mikula, Slana) postala livada. Donja strana otoka, od Miškovića, preko Smokvice, Vlašića, Košljuna i Proboja do Šimuna, Mandri i Novalje, bila bi pod morem. Od svih naselja na otoku, najviše mogućnosti za opstanak u tako dalekoj budućnosti imale bi Stara Vasa, Vrčići, Gorica i Kolan.
Ipak, nema razloga za strah. Geološke promjene se ne događaju preko noći. Ozbiljnije posljedice izdizanja otoka na sjeveroistočnom dijelu i uranjanja u more jugozapadnog dijela otoka osjetit će se tek za oko pet do deset milijuna godina...
