Roman koji počinje zatišjem, tri mjeseca nakon prvog slučaja mlađahnog inspektora Roka Miletića, „splitskog Batmana“, ubrzo se pretvara u vrišteću akciju spašavanja najranjivijih. Ubojstvo djevojke na splitskoj plaži Obojena svjetlost riješeno je zahvaljujući Rokovoj upornosti i lucidnosti, no da njegov grad nije najednom postao siguran grad dokazuje jeziv natpis koji je osvanuo na Zlatnim vratima Dioklecijanove palače: „Petero dice za pet godina“. Obješene muške tenisice i krv, što je ujedno i centralni motiv sjajno oblikovane naslovnice knjige, postat će predmet rijetko viđenih muka splitske policije – jer onaj tko je to napisao nije se šalio – u Splitu su djeca zbilja počela nestajati.
Mladi autor Matija Rubić u svom se novom romanu opasno poigrava strahovima odraslih – koliko su naša djeca sigurna na ulici, cesti, trajektu, stadionu? Je li taj naš turistički grad zbilja pokriven kamerama kao kakav eskterijerni Big Brother, ili nečiji divlji i osvetoljubivi um može pronaći mrtve kutove u kojima je moguće da netko, kao u Bermudskom trokutu, samo nestane? Roku će se ovaj put u istrazi priključiti iskusnija kolegica Silvija Delić, inspektorica oštra uma i sjajna oka za detalje. Ženski su likovi u knjizi u neznatnoj manjini, ali zato su njihovi karakteri vrlo iskričavi i upadljivi – inspektorica Delić lik je kakav se može zamisliti u visokobudžetnoj kriminalističkoj seriji – ambiciozan, uronjen u posao, s kompleksnim odnosom prema svojoj obiteljskoj ulozi, privlačan i pouzdan, ali naposljetku i dovoljno tajanstven da se zapitamo – otkud sad ta žena i koje je njezino mjesto u ovoj priči. Rokova prijateljica Lucija vjerojatno će svojim ponašanjem izazivati dvojake reakcije, no jedno je sigurno – ravnodušnih neće biti. Majka Danica možda je i najsimpatičniji lik – tipična brižna dalmatinska majka zabrinutija je za Rokovu prehranu i odjeću nego za njegovo opasno zanimanje. Dok on rješava otmice, ona ga podsjeća da ju je obećao voziti na pazar, a u kući koja je postala čvorište policije brine samo o tome ima li dovoljno pršuta, sira i kolača. Nježni likovi poput Rokovih roditelja spašavaju atmosferu od teškog usijanja, na trenutke i beznađa pred počiniteljem koji je, čini se, uvijek korak ispred svih.
Rubićeva jeziva premisa o nestanku splitske djece policiju je gurnula u nezavidnu poziciju – građani paničare, novinari u roku keks stižu do informacija koje su dodatno napumpane bombastičnim naslovima, roditelji nestalih sve više počinju nalikovati na divlje zvijeri koje će, ako ih nevolja na to prisili, rastrgati sve pred sobom. Autorov mladi protagonist nosi sve odlike „face“ koja bi vjerojatno i u stvarnim kolektivima bila rubna – često reagira impulzivno, daje ogromna obećanja i slijedi svoj instinkt. Neupitna oštroumnost i oko za detalje i ovaj ga put vode u nevjerojatne zakutke recentna zločina, u stare neriješene račune, sumnjiva suđenja, nepotrebne žrtve i osvetnike koji ne mogu mirno živjeti dok ne istjeraju svoju pravdu. A sredstva ne biraju.
U „Zlatnim vratima“ posebno intrigira odnos među kolegama: najiskusniji među njima, Lovreković, svojim bivšim studentima Roku i Silviji isprva daje tek sitne naputke iz Zagreba, da bi se zbog razmjera zločina i sam umiješao u slučaj; Bokšić djeluje bezazleno, ali i razmjerno nebitno u kolopletu odnosa gdje je najlakše osjećati prijezir prema antipatičnom Radiću. Još od prve knjige oko Roka lete znakovi toga da je u policiji netko krtica, špijun ili dio hobotnice čiji se krakovi još ne vide dovoljno dobro, ali operiraju tako da se lijepe za najbolje među njima i eliminiraju ih. Dok čitamo o pretežito logičnim potezima splitske policije, ipak stalno tinja strah da je netko od likova nešto što nam izmiče, kao Snape u „Harry Potter“ serijalu, ili netko tko je naočigled grozan, ali dovoljno pametan da se infiltrira u policijske redove i rastače ih iznutra.
Kao i u „Obojenoj svjetlosti“, i u „Zlatnim vratima“ (koja su brojem znakova znatno dulja, a i zamršenije fabule) prevladava brzopotezna izmjena replika, s nužnim opisima i konciznim stilom. Rubićeva je rečenica promišljena, bez utapanja u impresionističkim zalascima sunca, beskrajnom kapanju krvi ili opisu patosa glavnih likova. Iako je tema nadasve ozbiljna, Rubić se može podičiti i odličnim humorom. Primjerice, kad poznatom odvjetniku nestane dijete, Dalmacija Danas (!) u naslovu aludira na Roka pišući „Anagažiran je i sam Batman“, urnebesan je i televizijski komentar majke Danice koja je krenula po kruh, a ne u analizu psihološkog profila svoga sina, a vrhunac je groteske opis „otmice“ čovjeka iz pauk-službe kad je Roku zatrebalo novo vozilo. Rubić voli ekscesne scene, kaos, gužvu. Takav mu plan priče omogućuje da njezini prethodni slojevi iznjedre neko rješenje koje nam je na prvu izmicalo, sve nas pomalo pretvarajući u istražitelje koji kao prvo biraju stranu, a kao drugo – pokušavaju testirati svoju sposobnost zaključivanja.
„Zlatna vrata“ opet su pogodak u sridu, krimić koji svježim i nepretencioznim stilom govori o jezivoj temi i bizarnim strukturama ličnosti, uranjajući u probleme i razloge onih koji ogrezaju u zločin. Pritom stalno odiše duhom Splita, ali uz dozu dramatičnog odmaka prema sjeveru Hrvatske – jer koruptivna je hobotnica očito pružila svoje krakove i u policiji. Iako bi bilo najbolje reći da se kao čitatelji ne bojimo jer „imamo Batmana Roka“ – kraj drugog nastavka romana o mladom inspektoru Miletiću opet nas je ostavio bez teksta. Čekamo pravo, pravdu i treći!
