U prepunom Hrvatskom pomorskom muzeju u Splitu, sinoć se dogodio pravi "šušur" kakav priliči samo najvećim pomorskim feštama. Predstavljanje knjige “Dnevnik pomorskog časnika – stranice morem natopljene” autorice Tee Marinović okupilo je nevjerojatan broj ljudi iz pomorskog života.
U publici su se mogle vidjeti kapetanske epolete, sudski vještaci, iskusni pomorci iz Krila Jesenica, delegacija Hrvatskog registra brodova, predstavnici Lions Hrvatska, pa čak i ekipa iz North Sailsa te popularni Gruba iz Butterssa. Svi su došli odati počast povijesti jelšanskog i hvarskog pomorstva i obitelji Duboković Nadalini.
Intervju: Tea Marinović
Kroz ćakulu: Gospođo Marinović, dobrodošli u našu "ćakulu". Vi ste ekonomistica u mirovini, ali vaš rad u arhivima ne prestaje. Dolazite iz obitelji s ogromnom tradicijom – u Korčuli je obitelj vašeg supruga dala 7-8 generacija kapetana duge plovidbe. Je li ta "genetika od jedara" kriva za vaše istraživanje?
Tea Marinović: Hvala vam na pozivu! Istina je, obitelj mog muža. Marinovići, generacijama su kapetani. Moja prethodna knjiga o korčulanskim jedrenjacima bila je pokušaj da pokažem kako Korčulani nisu bili samo vrsni kalafati, već i trgovci i kapetani koji su ravnopravno s cijelim svijetom plovili na granici Bizanta i Venecije. Čak su i Orebićani često uzimali korčulanske kapetane za svojebrodove, pogotovo na Pomorskom društvu. Veza Korčule i Orebića je oduvijek bila jaka i dugotrajna.
Kroz ćakulu: Ova nova knjiga, peta po redu, bavi se obitelji Duboković iz Jelse na otoku Hvaru. Zašto baš oni? Tea Marinović: Knjiga je nastala iz arhiva obitelji Duboković. Dobila sam izvorni dnevnik pisan na talijanskom jeziku, zapravo venecijanskom s dalmatinskim naglaskom, koji je vodio mladi časnik Antonio Duboković Nadalini od 1858. do 1860. godine. To je bio uvjet Austrije – da bi postao kapetan, morao si dvije godine voditi ovakav dnevnik, koji se slao na kontrolu centralnoj vladi u Trstu, uz polaganje teških ispita iz astronomske navigacije i pomorskog prava.
Kroz ćakulu: Što nam ti zapisi govore o tadašnjoj plovidbi?
Tea Marinović: Zamislite, nisu imali nikakvu komunikaciju. Koristili su živin barometar; ako bi živa naglo pala, znali su da dolazi zlo. Ruža vjetrova nije imala stupnjeve (360°) kao danas, nego se kurs mjerio četvrtinama vjetrova. U dnevnik se moralo unositi baš sve kroz 24 sata: promjena jedara, pozicija, brzina, prođena udaljenost, pa čak i svaki brod koji bi sreli. Antonio je zabilježio čak 21 brod pod austrijskom zastavom koje su sreli putem.
Kroz ćakulu: Koje su bile glavne rute brika "Genitor Nicolò" kojim je zapovijedao Antonijev brat, kapetan Niko Duboković?
Tea Marinović: Glavna ruta bila je žito iz Odese za Englesku i Irsku. To je bila teška navigacija, ali velika zarada jer su išli direktno, bez pretovara u lukama poput Livorna ili Barcelone. U povratku bi iz Engleske krcali ugljen za Maltu ili Barcelonu. Paradoks je što su ti jedrenjaci prevozili ugljen za parobrode, tehnologiju koja će ih na kraju uništiti i pretvoriti u obična skladišta.
Kroz ćakulu: Spominjete i nevjerojatne pothvate kapetana Nike Dubokovića. Kažete da bi danas bio olimpijac?
Tea Marinović: Apsolutno! Niko je bio izuzetno energičan i hrabar. Jednom su se na Malti on, dva broda obitelji Mimbeli s Pelješca (Padre Mimbeli i Fratelli Mimbeli) i dva engleska broda okladili tko će prvi stići u Smirnu. Niko je stigao prvi, dok su ostali kasnili 20 dana jer ih je poharalo nevrijeme. Bio je neustrašiv. Na putu prema Belfastu, vjetar im je razbio sve na palubi – kuhinju, željezni štednjak, ograde (kvartire)... Nadljudskom borbom i nevjerojatnom suradnjom posade uspjeli su preživjeti.
Kroz ćakulu: Jelsa i Hvar možda nisu imali velika brodogradilišta kao Korčula, ali su imali vizionare?
Tea Marinović: Hvarani su manje brodove gradili u Milni ili kupovali vani. Dubokovići su, recimo, od devet velikih brodova njih pet sagradili baš u Korčuli kod najboljih kalafata. Čak su jedan brod,
Genitor Moze, sagrađen u Kanadi, kupili od Engleza i doveli ga u Korčulu, gdje ga je kasnije kupila obitelj mog supruga (Anton Marinović i Marija Foritić). Ta veza Korčule, Jelse i obitelji Duboković je vječna.
Kroz ćakulu: I za kraj, spomenuli ste i plovidbu Dunavom?
Tea Marinović: To su bila najteža putovanja! Išli su Dunavom do Galata i Braile po žito. Danju su jedrili, noću sidrili. Najveći problem bio je gaz – Dunav stalno nosi kamenje i stvara "bance" (pličine). Čamac s viskom je išao ispred broda i mjerio dubinu. Ako ne bi mogli proći, morali bi iskrcavati žito na maone, proći pličinu, pa ga opet ukrcavati. Često su čekali i po 20 dana ispred Dardanela jer nije bilo vjetra, a struja je prejaka.
Kroz ćakulu: Što je sljedeće? Čujemo da pripremate novu knjigu o Bokeljima?
Tea Marinović: Već radim na knjizi o obitelji Dabinović iz Boke, čiji je arhiv u našem Pomorskom muzeju. Istražujem zapise kapetana Bogdana Dabinovića iz 1796. godine. Arhivi u Veneciji i Trstu su veličanstveni, puno toga je digitalizirano, pa mogu pratiti putovanja brodova iz tjedna u tjedan preko Lojdovih listi. Svaki brod ima svoju sudbinu i svaki bi mogao imati svoju knjigu.
