Prošlo je već četvrt stoljeća… Hrvatska je tog 8. listopada ljeta Gospodnjega 1995. protiv Italije u Splitu igrala jednu od odlučujućih kvalifikacijskih utakmica za odlazak na Europsko prvenstvo 1996. godine u Engleskoj.
Vatreni su Azzurre dočekali u komotnoj situaciji nakon velike pobjede u Palermu (2:1) i dva mjeseca poslije Oluje, a navijači iz svih krajeva Hrvatske u slavljeničkom su se ozračju slijevali prema Splitu koji je, barem na jedan dan, postao najnogometniji grad na svijetu. Bablje ljeto usred jeseni. Riva “puna svita”. I onda… Pravac Poljud! Jedno srce. Jedna duša. I pjesma na usnama. Trebalo je doživjeti…
Iz današnje perspektive teško je dočarati atmosferu na tribinama poljudskoga stadiona koji je bio premalen za sve one koji su željeli biti dio povijesti, jer… Hrvatska je te nedjelje trebala prvi put izboriti nastup na velikom natjecanju. I doista, tko bi to propustio? Oni sretnici koji su pronašli svoje mjesto na tribinama poljudske “ljepotice” zauvijek će pamtiti taj veličanstveni dekor i do kraja se života prisjećati dragih splitskih uspomena.
Mnogi još uvijek na posebnom mjestu čuvaju kartonski podsjetnik na poljudsku “utakmicu svih utakmica” u obliku šala s natpisom Hrvatska, kockastim uzorkom i datumom odigravanja utakmice, onaj isti koji je tridesetak tisuća razdraganih hrvatskih navijača podiglo uvis poslije prvog sučevog zvižduka da bi stvorili kulisu za pamćenje. Sve što je poslije toga uslijedilo je, naravno, povijest…
Najprije deseta minuta u kojoj Davor Šuker već prolazi talijanskoga vratara i ima otvoren put prema sigurnom pogotku, a ovaj ga ruši i opravdano dobiva crveni karton, pa “hladan tuš” poslije Albertinijeva dalekometnog udarca i napokon ta 48. minuta Bokšićeva bijega i Toldova prekršaja za najstrožu kaznu. Tu sve počinje i završava. U tom trenutku kada Davor Šuker namješta loptu na bijelu točku i trese mrežu za 1:1, a na tribinama počinje… Delirij! I tektonski poremećaj! I to doslovno! Tko je bio, pričat će i za pedeset godina, jer… Poljudske tribine doslovno su se tresle pod nogama ushićenih hrvatskih navijača. Bilo jednom na Poljudu.
Danas su neka druga, tužna nogometna vremena, koja u sebi nose “ludilo jednog virusa”. Doista… Kako li će samo otužno biti gledati “ogoljene” tribine poljudskoga stadiona tijekom odlučujuće utakmice Vatrenih u Ligi nacija protiv Portugala, nadati se da će Dalićevi odabranici pronaći neku unutarnju snagu, pobijediti aktualne europske prvake i ostati u elitnoj skupini prestižnog natjecanja. Nogometni romantici proklinjat će “novo normalno”, u mislima se vraćati poljudskoj “utakmici svih utakmica” i, poput vječnih zanesenjaka, sanjati dan kad će se tribine “uspavane ljepotice” opet tresti kao nekad…
