Koliko ste puta prošli kroz Zlatna vrata Dioklecijanove palače u Splitu, a da niste uopće bili svjesni da vam se u bedemima na sjevernoj strani iznad glave nalazi najmanja crkvica na svijetu posvećena sv. Martinu biskupu.
Posjetili smo crkvicu i samostan, te ostali zapanjeni mirnoćom koja se osjeća čim se uđe u taj mali i uski prostor. Časna sestra Jasenka priča nam da je crkvica izgrađena od kamena još u 4. stoljeću, pa renovirana u 9. stoljeću, duga je deset, a široka 1,6 metara. Smještena u šupljini zapadnog zida koji je u vrijeme Dioklecijana bio tek uski hodnik u kojem se smjestila stražarnica u kojoj su stražari kroz prozorčiće na južnoj strani crkvice kontrolirali tko ulazi u palaču. Na sjevernoj su pak strani mali prozori bili puškarnice za obranu od Turaka.
Samostan osnovala sestra iz Žrnovnice
- Crkvica je iz vremena hrvatskog kneza Trpimira čiji je kapelan svećenik Dominik stražarnicu pretvorio u prvu kršćansku crkvu posvećenu Blaženoj Djeviji Mariji, sv. Grguru papi i ocu zapadnog redovništva sv. Martinu, biskupu Toursa u Galiji, koji je bio štovan u Franačkom kraljevstvu, objašnjava nam časna Jasenka koja je na početku svog službovanja u samostanu provela 26 godina. Kasnije je otišla vani, pa se opet vratila u okrilje sv. Martina.
U srednjem je vijeku osim crkvice osnovan i samostan Sestara dominikanki III Reda. Po predaji samostan je osnovala sestra dominikanka iz Žrnovnice koja je ujedno crkvici ostavila zlatni kalež rekavši da ga se ni u kojem slučaju ne smije prodavati ili otuđiti. No, kada je zavladala epidemija kuge stanovništvo, a s njima i sestre morali su napustiti samostan. Preselile su se u karantenu na Sustjepanskim barakama, a za to vrijeme su samostan i crkvica pokradeni i uništeni, te je ukraden zlatni kalež, pridružuje se povijesnom predavanju sestra Maja.
Nakon što je kuga prošla preživjele sestre su se prvo vratile svojim obiteljima, ističe sestra Estera, a zatim se odlučile obnoviti samostan, dok im je crkvica služila kao skladište. Sve dok je u istraživanju Dioklecijanove palače davne 1890. godine nije otkrio arheolog don Frane Bulić koji ju je kasnije obnovio. Zahvaljujući obnovi crkvica je dobila oltar i pločnik. Crkvica ima sve što i velika crkva, oltar, reljefe, pa čak i crkveni kor, te ikonostas ili oltarnu ogradu.
Vjenčanja, krizmi, pričesti i krštenja
- U crkvici jednom godišnje služimo svetu misu, a to je na Dan sv. Martina 11. studenog. Toga dana znamo imati i dvije mise, dok su se prije ovdje svaki dan služile mise. Tijekom ljeta je crkvica stalno otvorena, pa nam vrlo često dolaze turisti. I to iz svih krajeva svijeta. Dolaze ljudi raznih vjera i koliko vidimo na njihovim licima strašno im bude drago da su došli i to vidjeti, tvrdi sestra Jasenka.
Otkriva nam da je sveti Martin rođen na granici Mađarske, bio je rimski vojnik koji je dao pola plašta siromahu i zato je štovan kao zaštitnik vojnika i siromaha. U njihovu crkvicu ljudi zalaze na svete mise, no ne stane ih puno, možda ih se uspije natiskati dvadesetak. Zanimljivo je i da im svetu misu služi župnik Crkve sv. Dominika, a na Dan sv. Martina župnik splitske prvostolnice sv. Duje.
A ako ste pomislili da se u toj crkvici i nekadašnjoj Dioklecijanovoj stražarnici nikada nisu obavljali uobičajeni obredi kao i u velikim crkvama griješite jer se časne Dominikanke prisjećaju vjenčanja, krizmi, pričesti i krštenja. Kroz godine su se u tom malom, ali tako lijepom prostoru osvijetljenom sunčevim zrakama i sa sjeverne strane s pogledom na brončani kip biskupa Grgura Ninskog nanizale brojne životne prilike. Dolazili su tu brojni vjernici, pa čak i krišom obavljati katoličke obredi, dok su se drugi skrivali od neprijatelja.
Sedam časnih sestara
U sklopu crkvice je i samostan sestara Dominikanki u kojem živi sedam časnih sestara kojima je prosjek godina 80. Osim sestre Jasenke, Maje i Estere u samostanu su još i sestre Dijana, Gracija, Zdravka i Terezina. Jedna od njih je osoba s invaliditetom, pa o njoj brinu ostale sestre. Svaka od njih je zadužena za neki posao, a osim što se ulaskom u crkvicu i samostan ističe čistoća i red osjeća se veliko zajedništvo među sestrama. Plahe su, dobro raspoložene i spremne na razgovor, te ono najbitnije unatoč poznim godinama dobrog su zdravlja.
U crkvenim zapisima stoji da spomen na koludrice uz crkvu sv. Martina potječe iz 1372. godine, a prvi siguran spomen samostana dominikanki uz crkvicu sv. Martina iznad sjevernog ulaza u grad Porta aurea datira 1555. Najnovija obnova samostana i crkvice sv. Martina provedena je krajem 20. stoljeća. Sestre su dugo godina vodile liturgijsko pjevanje u crkvi sv. Duje te skrbile za crkveni prostor i ruho.
