Dok pišem ovaj tekst, kasni su večernji sati, ali cijeli kvart bruji. Komešaju se, zvižde, grle se, smiju se, i tako već satima. Gostovalo se u Zagrebu, ali Poljud je ipak gorio. Zar je itko sumnjao u dolazak navijača pred svoje ljubimce? Dobro, bio je to vječni derbi, utakmica posebna naboja, sraz s protivnikom s kojim Hajduk dijeli povijest rivalstva, pa čak i ideoloških neslaganja. No, pošteno govoreći, to je bilo samo 18. ligaško kolo, sraz trenutačno treće i četvrte momčadi. Prije manje od tjedan dana trener će Dambrauskas reći otprilike – nema euforije, dobili smo utakmice za koje je bilo očekivano da ih treba dobiti, sad ćemo vidjeti s Dinamom. Otkud onda euforija?
Iz srca. Citirat ćemo poveći dio teksta Pavla Pavličića „Nogomet i balun“ (https://www.matica.hr/vijenac/478/Nogomet%20i%20balun/): „U Zagrebu se ta igra zove nogomet, a u Dalmaciji se zove naprosto balun. Balun je pak isto što i lopta, iz čega slijedi da je na moru nogomet dugo bio jedina igra loptom, ili da je bio toliko popularan da je zasjenio sve ostale igre. Na kontinentu je, dakako, drukčije: nogomet je samo jedna od mnogih igara (…).
I doista, na jugu klub pripada cijeloj lokalnoj zajednici (mjestu, gradu, pokrajini) i u tome nema nikakva raslojavanja. Istina jest da su Hajduk osnovali studenti – dakle dečki iz malo boljih kuća – pa je on i u Splitu imao u prvi mah neku auru ekskluzivnosti. Ipak, vrlo brzo postao je svojina najširega puka, a taj se pučki element svagda osjećao i u načinu navijanja i u načinu na koji navijači u običnom životu – po ulicama i po brijačnicama – manifestiraju pripadnost klubu i ljubav prema njemu.“
A taj se balun u splitskom klubu konačno kreće, i kreće se kako treba. Zašto? Zbog Valdasa Dambrauskasa. Čovjeka koji ne da ne mora poznavati mentalitet, ne da ne mora biti bivši profesionalni igrač – on ne mora znati ni hrvatski, a uklopit će se u Hajduk kao kvadratić u grbu, kao pločica u spomeniku, kao jedan od onih koji ne mora galamiti uz crtu, čupati kosu, prijetiti igračima, navijačima i novinarima. Njegov je potpis toliko vidljiv da bode oči, njegova je formacija toliko smislena, njegova je zasluga i ona Fossatijeva bomba za 2-0 protiv Istre, i onaj Atanasov koji pogađa iz mrtvog kuta protiv Lokomotive, i one jučerašnje Elezove duge lopte koje su letjele za Livajom i lijepile se za njega, i onaj ulazak Mlakara umjesto Katića (!) sekundu nakon što je Livaja čupao 2-2 u Rijeci. To je Dambrauskas – čovjek kojega ne zanima remi, strateg koji prezire bunker, čovjek koji ne bježi od analize i brojeva, koji dubinski razumije nogomet, koji slaže formacije kao šahovske figure, koji crta tranziciju, koji ima individualna rješenja za svaku momčad koja slijedi.
O Marku Livaji već je mnogo novinara napisalo sjajne tekstove, o tom nekad zločestom mladiću hrvatskog nogometa, o tom neizliječenom prgavcu čiji je opis desetka, o tom momku koji je postao simbol hajdučije. A samo je jedan od njih jedanaest, uz dodatak klupe koja itekako daje svoj obol. Je li vrijeme za euforiju? Kako hoćete. Činjenica je da Hajduk pod Dambrauskasom doživljava rapsodiju u bijelom (ili u zlatnom, kako im samo odgovara ta garnitura dresova!), malu renesansu u kojoj igrači koji su nekad izlazili na teren u grču da ih čitava navijačko-komentatorska zajednica ne popljuje pri drugom pogrešnom dodavanju sad pucaju s 30 metara, ubacuju centaršutove koji prkose zakonima fizike, spremni su se potući, bezobrazni su, potpuno nesvjesni ideje da postoji gostujući teren. To je Hajduk u kojemu tijekom Jadranskog derbija Torcida komentira – ma da su i izgubili, to je za pokloniti im se, ostavili su srce na terenu, imaju prgavosti, imaju, ako hoćete, muda.
A muda i lopta koja se logično kreće jednostavan su recept za napredak. Za pomak. Za nadu da se konačno kreće. Bez onih glupavih kalkulacija o ljestvici, bez opravdanja i isprika. Ovaj se Hajduk nikome ne ispričava jer ovaj Hajduk izgleda kako izgleda Livaja. Vidiš ga i noge ti se tresu, a od nogu živiš. To srce koje u Hajduku, kako god da igra, uvijek tinja i gori, sad konačno ima i glavu, mozak operacije. I to kakav mozak!
Preporod Bijelih je, shvaćali to kao floskulu ili ne, nešto što je ovoj ligi nužno. Ne zato što Hajduk uvijek mora biti avangarda u svojim tvorničkim postavkama, nego zato što jak Hajduk znači ligu koja ima smisla, a ne kakvo incestuozno natjecanje o kojem se odlučuje daleko od zelenog terena, iza zatvorenih vrata onoga što kolega Goran Antonijević naziva nogometnim Mordorom. Jer neke novinarske izlike za vrijeme derbija još uvijek lamentiraju o sramoti što glavni hrvatski grad ima takav stadion, kao da bismo sad svi mi trebali osjećati kolektivni sram što Maksimir nakon koliko ono, 100 milijuna ulupanih eura nije saniran i natkriven, za novac kojim bi valjda mogao kupiti parcelu na Marsu, dok isti taj komentator Livaju opetovano naziva Čabrajom – Hajduk se kreće. Prognozama usprkos, Hajduk nije na aparatima, dobio je adrenalinsku injekciju u vidu ozbiljna trenera, dobiva vjetar u leđa od svojih navijača, a nadamo se da je dubinski svjestan da je to onaj isti Hajduk koji je nedavno tonuo. I tada su znali plivati, samo im je netko trebao pokazati kraći, efikasniji i bolji put.
I neka našeg baluna, i neka se kreće kako treba, jedan-dva, bez straha, bez napucavanja. Nismo, naposljetku, neki levati. Treba nastaviti igrati i voljeti taj ludi balun i voljeti taj ludi klub dovoljno da gineš na terenu, jer ne gineš samo za sebe i ekipu iz svlačionice, nego i za one koji su prije nekoliko sati gladni i promrzli prošli kroz Macolu, i za one koji su derali grla na Poljudu, i za one doma, gdje god to doma bilo, kojima je sad toplo oko srca. I još jedna pavličićevska za kraj: „Voljeti Hajduk značilo je voljeti svoj zavičaj, eto, jednostavnije se to ne može reći.“
