Krumpir sadrži dvije vrste glikoalkaloida, oba prirodnih toksina, zvanih solanin i chaconin. Izlaganje svjetlosti uvelike povećava stvaranje klorofila i glikoalkaloida. Klorofil je odgovoran za zelenu boju mnogih biljaka i nije otrovan. Međutim, zelenilo klorofila je marker koji vam može dati do znanja da bi mogao postojati višak glikoalkaloida, piše National Capital Poison Centar, prenosi N1.
Cijela biljka krumpira sadrži glikoalkaloide, ali najveću koncentraciju nalazimo u listovima, cvjetovima, zelenoj kožici i klicama. Najniža koncentracija nalazi se u tijelu krumpira. Toksičnost se povećava fizičkim ozljedama biljke, niskom temperaturom skladištenja i skladištenjem na jakom svjetlu. Obrada krumpira pečenjem, kuhanjem, prženjem i obradom u mikrovalnoj pećnici ne eliminira glikoalkaloide. Međutim, uklanjanje kože prije kuhanja može smanjiti sadržaj glikoalkaloida u sirovom krumpiru.
I solanin i chaconin uzrokuju toksičnost putem poremećaja stanica što dovodi do gastrointestinalnih simptoma kao što su povraćanje, bolovi u trbuhu i proljev. Neki ljudi također mogu osjetiti glavobolju, crvenilo, smetenost i groznicu. Bilo je nekoliko slučajeva smrti od jedenja otrovnog krumpira. Početak simptoma obično je unutar nekoliko sati, ali može biti odgođen i do jednog dana.
Većina pacijenata s blagim simptomima može ostati kod kuće. Ako su simptomi ozbiljni i dugotrajni ili ako ne možete zadržati tekućinu, možda će biti potrebna liječnička pomoć.
Toksičnost glikoalkaloida iz krumpira može se svesti na najmanju moguću mjeru kupnjom krumpira koliko vam je potrebno, čuvanjem na hladnom i suhom mjestu i guljenjem prije jela. Nemojte skladištiti krumpir i luk zajedno jer plinovi iz luka mogu ubrzati nicanje krumpira. Savjet za izbjegavanje bilo koje vrste bolesti koje se prenose hranom odnosi se na krumpir: ako ste u nedoumici, izbacite ga.
