Jadranska magistrala (također i Jadranska cesta), cesta koja duž istočne jadranske obale, od Trsta preko Pule, Rijeke, Zadra, Splita, Ploča i Dubrovnika vodi do Ulcinja, u ukupnoj duljini od 1006 kilometara. Njezin najveći dio, dugačak 818 km, prolazi kroz Hrvatsku, a proteže se od hrvatsko-slovenskoga graničnog prijelaza Plovanija na rijeci Dragonji sve do hrvatsko-crnogorskoga graničnog prijelaza (Debeli brijeg).
Od stare želje do ceste modernog doba
Prvi ozbiljni planovi o izgradnji ceste koja bi povezivala Jadran duž čitave njegove istočne obale pojavili su se još krajem 19. stoljeća u doba Austro-Ugarske. Međutim, tek u doba socijalističke Jugoslavije, 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća, pokrenut je ambiciozan projekt izgradnje moderne cestovne veze koja će postati kičma turizma i gospodarstva obalnog područja.
Tijekom gradnje izgrađeno je više od 1000 mostova, vijadukata i potpornih zidova, uključujući i neke od najpoznatijih infrastrukturnih objekata u Hrvatskoj. Posebno se ističe Maslenički most, simbol povezivanja sjevera i juga, koji je u ratu bio srušen, a kasnije obnovljen.
Radovi na izgradnji Jadranske magistrale započeli su 1954. godine, a službeno je završena 1965. Cesta je građena etapno, od Rijeke prema jugu, i to mahom ručno – uz pomoć krampova, pijuka, dinamita i fizičke snage tisuća radnika. Dobar dio trase probijen je u surovim, strmim i teško pristupačnim terenima, bez današnje mehanizacije.
Do završetka Jadranske magistrale hrvatsko priobalje nije imalo cjelovite prometnice, već su veća naselja tek ponegdje bila međusobno povezana. Trasa Jadranske magistrale mjestimično vodi trasama postojećih rimskih i srednjovjekovnih cesta te onih građenih u XVIII., XIX. i početkom XX. st., primjerice na odsječcima Metković–Dubrovnik te Senj–Karlobag. Od 1918. do 1941. rekonstruirani su, a dijelom i asfaltirani, odsječci od granice sa Slovenijom do Pule te od Pule do Rijeke, dok su odsječci Rijeka–Novi Vinodolski i Trogir–Split najvećim dijelom dobili betonske kolnike. Kraći dijelovi ceste bili su asfaltirani i u područjima Zadra, Splita i Dubrovnika. Od 1945. do 1959. sagrađeni su ili rekonstruirani dijelovi od Novog Vinodolskoga do Zadra (175 km), a od 1959. do 1963. odsječci Zadar–Šibenik, Rogoznica–Trogir, Split–Omiš i Makarska–Podgora (124 km). U vrlo kratkom razdoblju, tj. tijekom 1964. i 1965., uz financijsko sudjelovanje Svjetske banke, dovršen je hrvatski dio ceste izgradnjom preostalih odsječaka između Vodica i hrvatsko-crnogorskoga graničnog prijelaza (291 km).
Zadovoljavajući prometne potrebe stanovništva, gospodarstva i turizma, Jadranska magistrala ubrzala je razvoj priobalja i cijele Hrvatske. Pruža se slikovitim krajolikom, pa je zbog panoramske vrijednosti jedna od atrakcija hrvatskoga turizma. No zbog svojih ograničenih prometnih svojstava (kolnik širine 6 do 7 m, a u istarskome području samo 5 do 6 m, polumjeri zavoja mjestimice manji od 60 m, a uzdužni nagibi veći od 6%) nije bila u stanju odgovoriti izazovu povećanoga prometa. Cesta često prolazi naseljima, a ponegdje ima i slabu hvatljivost kolnika i izrazito je izložena vjetru.
Zbog toga su već 1975. počeli radovi na izgradnji zaobilaznica oko Pule, Rijeke, Crikvenice, Trogira, Splita, a do danas je većina prometa preusmjerena na suvremene autoceste, koje bi trebale postati dijelom planirane jadransko-jonske autoceste. Ta bi prometnica trebala povezati Trst i Kalamatu (Grčka), prolazeći kroz hrvatske krajeve od Rupe, na slovensko-hrvatskoj granici, preko Rijeke, Gospića, Svetoga Roka, Splita, Ploča i Dubrovnika do hrvatsko-crnogorske granice.
Cesta koja je pokrenula turizam
Jadranska magistrala bila je ključan faktor u razvoju masovnog turizma u Dalmaciji i drugim obalnim dijelovima Hrvatske. Prije njezine izgradnje, brojne obalne sredine bile su praktički izolirane – dostupne uglavnom morem. Otvaranjem prometnice otvorila su se vrata milijunima turista iz unutrašnjosti bivše Jugoslavije, ali i iz zapadne Europe.
Od 60-ih do kraja 80-ih, stotine tisuća automobila godišnje slijevalo se na magistralu, a cesta je postala simbol slobode, ljetovanja i povezivanja naroda.
Opasna ljepotica
Zbog brojnih zavoja, stijena, uskih dionica i prometne gustoće, Jadranska magistrala godinama je nosila epitet jedne od najopasnijih cesta u regiji. U razdoblju prije izgradnje autoceste A1, broj nesreća bio je iznimno visok, posebno ljeti. Brojne dionice su naknadno proširivane, a postavljena je i dodatna signalizacija i zaštita.
Kulturološki i filmski simbol
Magistrala je često korištena kao kulisa za filmske i reklamne produkcije – i domaće i strane. Zbog svojih panoramskih pogleda i autentičnog šarma, idealna je za prikazivanje ljepota Mediterana. Brojni dokumentarci, putopisi i video-spotovi bilježe vožnju ovom cestom kao vizualno iskustvo koje se ne zaboravlja.
Zanimljivosti koje možda niste znali:
- Najveći izazov kod gradnje bila je dionica između Senja i Karlobaga, gdje su stijene padale ravno u more. Neki dijelovi ceste doslovno su isklesani u liticama.
- Na nekim dionicama ceste do danas postoje originalne kamene zaštitne ograde iz 60-ih godina.
- Cesta je otvorena za promet bez velikih ceremonija, gotovo tiho, iako je bila jedan od najvećih infrastrukturnih pothvata tadašnje države.
- Godine 2009. u reviji britanskog Guardiana uvrštena je među 10 najljepših cesta na svijetu.
