Hrvatska nogometna reprezentacija danas igra s Danskom. Prema riječima izbornika Zlatka Dalića, riječ je o utakmici istine. No bez obzira na rezultat, Dalić je već učinio puno toga. Izvukao je reprezentaciju iz apatije i odveo je na Svjetsko nogometno prvenstvo te prošao skupinu.
Njegova nogometna priča počela je u djetinjstvu kada je, poput većine dječaka 70-ih i 80-ih godina, bio lud za loptom, piše Večernji list.
– Otkad znam za sebe sa svojim prijateljima trčao sam za loptom – kazao mi je tada Dalić. Beara otkrio njegov talent Uzor u djetinjstvu bio mu je deset godina stariji brat Miran, tada igrač bugojanske Iskre. I Zlatko je, poput brata, bio opsjednut nogometom, fantazirao je da će jednog dana napraviti nešto veliko. S dvanaest godina počeo je trenirati i igrati za livanjski Troglav. U svojoj generaciji odskakao je od ostalih dječaka i vrlo brzo, s 14 godina, počeo igrati za reprezentaciju BiH. Dalić je tako 1982. u Foči na Partizanskoj olimpijadi igrao za BiH zajedno s Vanjom Gudeljom, Mehom Kodrom i ostalima. U Troglavu je u to vrijeme bio napadač. Fizički je bio jači i brži od svojih vršnjaka pa je postizao po pet-šest golova po utakmici.
– Možda nisam imao velike kvalitete, ali sam tako djelovao – prisjetio se Dalić. A kad je 1982. legendarni Vladimir Beara postao prvi trener Troglava, Zlatka je poslao u Hajduk na probu. Prošao je, ali se vratio u Livno jer u Splitu nije mogao pohađati srednju tehničku školu. – Nakon povratka u Livno, sa 16 godina, igrao sam za prvu momčad Troglava, s posebnom liječničkom iskaznicom – pričao je Dalić, budući da kao maloljetnik bez liječničkog dopuštenja nije smio igrati za prvu momčad. Godinu poslije opet je otišao u Split. Igrao je na mjestu zadnjeg veznog za juniore Hajduka, a poslije je bio i desni bek. Tada su Hajdukovi juniori osvojili prvenstvo Jugoslavije i igrali u finalu kupa s Vojvodinom. U momčadi su još bili Štimac, Miše, Jarni, Andrijašević... Vodio ih je Sergej Krešić. Dvije godine poslije, 1984., uslijedila je prekretnica u Dalićevu životu i karijeri – potpisao je profesionalni ugovor s Hajdukom.
– Bio sam sretan jer sam nešto napravio i nisam osramotio obitelj – kazao je Dalić. Da nije potpisao ugovor s Hajdukom, upisao bi pravo ili kriminalistiku u Zagrebu. Pa ipak, Dalić se u Splitu nije naigrao. Klub je imao odličnu prvu momčad u kojoj su igrali Slišković, Gudelj, braća Vujović. Hajduk se natjecao i u Kupu Uefe, a mlađi igrači Dalić, Španjić, Andrijašević i Miše čekali su priliku. Dalić je debitirao u Hajduku 1985., u Prištini pred 40 tisuća ljudi, što mu je ostalo u nezaboravnom sjećanju. Prve je godine uglavnom sjedio na klupi, odigrao je samo devet utakmica, što ga nije činilo sretnim. No bio je svjestan da ne može ući u prvi sastav jer je Hajduk imao vrlo jaku momčad. Stoga je sljedeće godine, 1986., otišao na posudbu u vinkovački Dinamo. Na nesreću, na treningu je ozlijedio meniskus, a direktor kluba, pokojni Dražan Jerković, hitno ga je odvezao u Zagreb na operaciju. Oporavak je trajao pola godine, ali se vratio i u drugom dijelu prvenstva odlično igrao. Potom je 1987. odlučio otići u vojsku, javlja Večernji list.
– Htio sam to odraditi, ali vojska je vojska, unazadi te, ne radi se i ne trenira. Nakon što ju je odslužio, vratio se u Hajduk. Prvenstvo je već bilo počelo, a on nije bio spreman. Nakratko je otišao na posudbu u Split, a potom ga je Stanko Poklepović pozvao da ide s njim u Titograd igrati za Budućnost, za koju je igrao i Predrag Mijatović. – Ondje mi nije bilo loše. Međutim, u ljeto 1989. odlučio sam otići, počela su previranja, mitinzi. Onda je potpisao ugovor s Veležom iz Mostara. Enver Marić bio je i direktor i trener.
Cijeli članak možete pročitati ovdje.
Moja reakcija na članak je...
