Umorni od intenzivnih proba i rada na sjajnom, dramatičnom tekstu prerano preminulog književnog genijalca Georga Büchnera, ali entuzijastični i puni sjajne kolektivne energije – tako bi se ukratko mogli opisati članovi kreativnog tima koji priprema večerašnju premijeru „Woyzecka“. HNK Split postat će kulisa za „teatar 21. stoljeća“, priču o bespoštednoj militarizaciji društva i tehnološki inovativan uradak za koji je jedno sigurno – nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Autorski tim predstave, pored redatelja Boruta Šeparovića i dramaturga Ivana Penovića, čine: kostimografkinja Tina Vukasović, scenografiju, video i multimediju potpisuju MONTAЖSTROJ (Konrad Mulvaj i Borut Šeparović), tehničko vodstvo i asistent redatelja je Konrad Mulvaj, tehnička podrška Ivica Kalinić, glazbu potpisuju Rolo i MONTAЖSTROJ, scenski pokret Borut Šeparović, oblikovatelj svjetla je Srđan Barbarić, oblikovatelj tona Damir Punda, a kontekstualizaciju su izvršili Borut Šeparović i Ivan Penović.
Zavirili smo iza kulisa „Woyzecka“, a prvo nam je u oko upao glumac koji tumači naslovnu ulogu, talentirani mladi Donat Zeko. Duga kosa, koja mu je bila svojevrstan zaštitni znak, netragom je nestala. Pitamo ga je li moguće da je kosa platila zbog uloge, a on nam s osmijehom neslužbeno odgovara da se s kolegom htio malo našaliti i prodati redatelju Borutu Šeparoviću priču da su se toliko unijeli u uloge da će na licu mjesta izbrijati glave, no ipak zaključuje: „Nećemo se zafrkavati s redateljem, moramo mu čuvati zdravlje! Ovo je zahtjevan i važan projekt.“
Dok promatramo kako njegova dramska družica, koju glumi Andrea Mladinić, spretno kači oružje o pojas, kostimografkinja Tina Vukasović opisuje nam proces rada na kostimima.
- Redatelj Borut Šeparović htio je ovu dramu smjestiti u suvremeni svijet, zbog čega smo posegnuli za aktualnim rješenjima u kostimografiji. Svi su kostimi vjerne replike opreme koja se i danas koristi na ratištu. Bilo je vrlo izazovno nabaviti neke dijelove, ali uspjeli smo i gledat ćete prave vojne uniforme koje će dodatno doprinijeti atmosferi samoga teksta. Oružje koje je pored vas upravo ponijela glumica Andrea Mladinić također je vjerna replika pravoga, kao i puške i streljivo koje vidite na ostalim glumcima. Neki glumci na sceni nose do 13 kilograma vojne opreme, što je iznimno izazovno i fizički zahtjevno, skidam im kapu na snalaženju!
Usred tog razgovora, kao da i sam ne nosi svu silu opreme u kojoj je zahtjevno i hodati, s ogromnim osmijehom na licu stiže nam glumac Elvis Bošnjak i hvali tekst koji će se večeras izvesti.
- Meni je ovo drugi put da igram po ovome tekstu, prvi sam se put u njemu imao priliku okušati 1993. u Rijeci, a i tada mi je inicijalni dojam bio opčinjenost fantastičnim pisanjem. Büchner je bio dvjesto godina ispred svog vremena, ne samo zbog toga jer prvi put koristio običnog čovjeka-vojnika kao junaka, nego i zato jer ga možemo smatrati pretečom suvremene drame. Kad gledam unatrag, ovo je možda tekst koji je s najmanje riječi rekao najviše. U današnjem kontekstu vrijeme više stiže Woyzecka nego Woyzeck vrijeme jer su ljudi u svakom ratu uvijek neka vrsta topovskog mesa i služe za interese kojih mi na kraju krajeva često nismo svjesni – ili ih postanemo svjesni s velikim vremenskim odmakom. Ovaj je tekst, nažalost, uvijek aktualan i blizak, ali tehnički aspekt iza projekta, primjerice igra s dronovima, sigurno će vam se urezati u pamćenje. U teatru treba sve isprobati, kažu da je dobro ono što je dobro za gledanje, a mi smo svi maksimalno „unutra“ – nadamo se da će i publika to prepoznati. Oduševljen sam ovim projektom jer on sve ono kako ja vidim kazalište – kao cjeloživotno „kopanje“, po svemu što postoji oko čovjeka, ali još više u čovjeku samome.
Ravnatelj Drame HNK-a, mladi redatelj i dramaturg Ivan Penović, ne propušta rad svoga ansambla, vjerno prati svaki aspekt predstave, a evidentno je oduševljen dobrom reakcijom ansambla na niz inovacija koje već i na probi djeluju izuzetno atraktivno.
- Tehnološki smo u velikom i hrabrom pomaku prema naprijed, ne samo iz perspektive hrvatskih kazališta nego i generalno. U ovoj predstavi koristimo dronove, projekcije, kamere, spajamo filmsko i kazališno iskustvo, a samim se time mijenja i tip glume. Sretan sam što sam u projektu od početka do kraja, i kao dramaturg predstave, ali i kao ravnatelj Drame koja želi kvalitetne, pamtljive i značajne projekte. Jako mi znači što se mogu spustiti među ansambl i raditi s njima, ne mogu pobjeći od redatelja u sebi, želim biti na raspolaganju ako išta zatreba, a takvo se što ne radi iz ureda, nego iz kontakta sa svojim ljudima. Svi razumiju veličinu i kompleksnost zadataka, entuzijastični su i „grizu“, pronalaze rješenja u sebi i osjećam da se krećemo u sjajnom smjeru. Veselim se svim izraženim reakcijama publike, kakve god da bile – mišljenja u Splitu ne nedostaje, a to poštujem i cijenim.
Još jedno „oko sokolovo“, koje predstavu gleda bez treptaja – jer sekunda dekoncentracije u tom se poslu skupo plaća, inspicijentica je Sonja Dvornik. Njezin nam je pult još uvijek misterij, mjesto gdje se sve puzzle spajaju u koherentnu cjelinu. „Svjetlo, ton, video… Druga replika“ – sve se događa u trenutku, a ansambl kao fantastično uigrana momčad reagira na jasne i pravovremene upute Sonje Dvornik koja nam u kratkoj pauzi daje uvid u svoj posao.
- Posao inspicijenta je takav da je razina stresa uvijek ogromna. Nažalost, mislim da često postanemo ovisnici o stresu jer je to jedini način na koji funkcioniramo. Brinemo se o apsolutno svim aspektima predstave, primjerice, dajemo znakove za svjetlo, ton, video, garderobu – ukratko, sve što vidite ide na znak inspicijenta. Međutim, kod mene nikad ne prevladaju negativne emocije, koliko god bilo stresa i umora. Radim s ansamblom punim divnih glumaca, od kojih su mi većina prijatelji, neki i obitelj. Među njima vlada prekrasna zajednička energija, mislim da ćete osjetiti da oni, osim za publiku, igraju i jedni za druge. To ih čini posebnim ansamblom u Hrvatskoj. Dok gledate ovu probu, vidite što znači umjetnički snažna mlada energija – Donat Zeko i Stipe Jelaska snažno su doprinijeli nečemu tako ugodnom i prekrasnom da se mogu samo osjećati počašćenom što sam dio ovoga tima. Mi koji smo skriveni iza zastora znamo reći da smo „bitni, a nebitni“ – iako se to često obrne. Ponekad mi se znaju rugati kad im kažem da su oni „moja dica“, a neki su i stariji od mene (na ovoj je radnoj poziciji već 20 godina, op.a.). Često zna biti teško, osjećate se izmoždeno nakon niza dana kad ste i po deset sati na poslu – ali vrijedi! Zbog takvih izuzetnih umjetnika, a još više ljudi ovaj posao ne doživljavam kao posao, nego kao poziv. Osim toga, umjetnost je tu da životu daje svrhu i čini ovaj svijet ljepšim.
Asistent redatelja Konrad Mulvaj također dijeli pozitivne dojmove i uvjeren je da će izazovna predstava proći u najboljem redu.
- Moj je dojam da kreativni proces teče odlično, da su svi maksimalno involvirani i da im odgovara ovakav način rada. Dobra smo ekipa! Moj dio posla protječe u redu, radimo s nekim tehnologijama koje smo koristili i u drugim predstavama, ali imamo i neke nove elemente koji su potpuna kazališna inovacija. Panike nema, zasad je sve po planu i nadamo se da će i ovaj aspekt biti dodatna vrijednost ovom izvrsnom projektu.
Šećer za kraj – redatelj Borut Šeparović jasno oslikava raspoloženje iza „Woyczeka“, ne prežući od snažnih metafora i iskrenosti u oslikavanju pozicije malog čovjeka u ratu.
- Priča iza „Woyzecka“ vrlo je univerzalna, tiče se svih nas koji živimo u Europi, a možda i šire. Ideja je da živimo u sustavu u kojem je takozvani „ljudski resurs“ postao sve bezvredniji u odnosu na tehnologiju koja nas okružuje, uz akumulaciju profita. Ako rat promatramo kao mjesto na kojem se ostvaruju profiti, a tek onda neki drugi ciljevi, priča o vojniku Woyczeku priča je o pojedincu koji nije u poziciji moći. Woyczek je današnja stvarnost, surov dokaz kako se ljude troši kao robu, bilo kao resurs u ratu ili u farmakološkoj industriji. Iskustvo rada sa splitskim ansamblom zbilja je predivno jer je prvi faktor koji u njemu odmah vidite – silna posvećenost. Nije to samo profesionalnost, nego znatiželja, zaigranost i prihvaćanje izazova i putova koji nisu uvijek najsigurniji. Nadam se da će nam ta hrabrost donijeti dobar rezultat.
Premijera „Woyczeka“ na programu je 15. travnja u 20:30 sati.
