Jučer je u Bijelom salonu na Poljudu predstavljen Ivica Ivušić, novi prvi vratar Hajduka. Bila je tu sva svita novinara i snimatelja, dok je sportski direktor Bijelih, Goran Vučević, predstavljao novu hajdukovu akviziciju – reprezentativca i prvu rezervu Dominika Livakovića među "Vatrenima".
Ivica Ivušić službeno predstavljen kao nova "jedinica" Hajduka
I dobar je to potez novog sportskog direktora, koji uz asistenciju novopečenog klupskog dužnosnika, legendarnog "Vatrenog" Ivana Rakitića, zaista kao nekim magičnim štapićem popunjava momčad, upravo na pozicijama na kojima su prošle sezone "Bijeli" bili malo tanki.
Koliko god to i nije najbolje sjelo odličnom mladom vrataru Toniju Siliću, koji, hvala Bogu, želi braniti i koji je, ako ćemo pošteno, zaista izvanredno branio krajem prošle sezone, kada je stao na gol pred kraj prvenstva, a pogotovo bravuroznim obranama u nedavnom gostovanju Hajduka u Posušju, kada je "Bijele" svim srcem dočekala Hercegovina.
Nadamo se da će i Silić ostati na Poljudu, jer konkurencija je uvijek dobra i uvijek će u nadmetanju isplivati bolji i kvalitetniji, pa će i reprezentativac Ivušić braniti bolje dok mu za vratom puše mladi i perspektivni Toni Silić, za kojega stvarno mislimo da ga čeka sjajna karijera. I lijepo bi bilo da je ostvari baš u Hajduku. Sjetimo se kako su se samo nadopunjavali i na branci smjenjivali Pudar i Simović, za koje je prst sudbine htio da se u isto vrijeme nađu na Poljudu – oba vrhunski vratari, postali su i veliki prijatelji, pa i cimeri na putovanjima, uvijek s pravim golmanskim i prijateljskim savjetom jedan drugome.
A što bi tek rekli kad su sedamdesetih Ivanu Kataliniću i Vjeranu Simuniću doveli Rizaha Meškovića, pa su opet svi postali veliki vratari – doduše, Katalinić je došao i do reprezentacije, dok je Simunić možda zaslužio i veću šansu u Hajduku.
Dva tada mlada hajdukova golmana, od milja zvana Banks i Busby, prema velikim imenima s Otoka – a kako i ne bi, kad se tada, pod vodstvom nogometnog maga Tomislava Ivića, kraj Plinare igrao najbolji europski nogomet.
A mi ćemo opet malo vremeplovom sjećanja – koji su to vratari, kao došljaci, pojačanja i prinove dolazili u Hajduk, kakav su učinak imali, koje je posebno zavoljela publika na Poljudu i Starom placu, te koji su od njih ostavili veliki trag u kolektivnoj memoriji hajdukologije.
RIZAH MEŠKOVIĆ 1973.
Ovaj kvalitetni golman došao je iz tuzlanske Slobode, gdje se sedamdesetih igrao jako dobar nogomet. U Split je stigao još u ljeto 1973., a zanimljivo je da ga je htio trener Branko Zebec. Ali na samom startu – šok. Kako nam je nedavno u razgovoru za Dalmaciju Danas pričao i sam Mešković: "Smjestili su nas u hotel 'Park' na Bačvicama, mene, Oblaka i malog Gorana Popovića. Kad ujutro dolazim u klub i vidim neko komešanje – Zebec je smijenjen. On je bio veliko ime sa stavom. Večer prije na sastanku Uprave govorilo se kako su prethodne sezone pod Zebecom rezultati u prvenstvu mogli biti i bolji, bez obzira što se doguralo do polufinala s 'Leedsom' u tada jakom europskom Kupu pobjednika kupova. Branko Zebec je podnio neopozivu ostavku. Kad eto ti ujutro Ivić, u nekom bijelom odijelu u autobusu, pred odlazak na prijateljsku utakmicu u Dubrovnik. I tako je krenula jedna prelijepa nogometna priča 'Zlatne generacije' Hajduka."
Jer, jedna je "Zlatna generacija" – i Hajduka i nogometa kojeg pamtimo. A Mešković je, uz svaku čast Kataliniću, ipak bio prvi golman tog vremena na Starom placu. Kao da ga i sad vidimo u njegovom zelenom vratarskom hajdukovom dresu, čiju repliku i dan danas čuva i ponekad odjene u njegovoj Tuzli. Mate, kako su ga prozvali u Splitu jer je ispucavao loptu šakom – atraktivno poput Mate Parlova – dok je publika padala u trans, a Ivić poludio na klupi: "Kakve su ovo monade, zašto ne hvata loptu sigurnije?" Trebalo je malo igrati i za raju, zanemariti taktiku – kako kasnije kaže i spjevana pjesma.
IVAN BUDINČEVIĆ 1977.
Nazovemo ga nekad u njegov Bajmok i čestitamo rođendan, gdje i ne živi baš u nekom izobilju. Bio je u Splitu na proslavi 100 godina Hajduka, i Torcida ga se sjeti u njegovoj teškoj situaciji. U Hajduk je došao kao mlad i talentiran golman subotičkog Spartaka. Oteo ga je Jere Burazin doslovno pred nosom "Crvenoj zvezdi". Velike su njegove obrane i zasluge za onu titulu 1979., kada je u Sarajevu obranio stopostotnu šansu tadašnjem prvom strijelcu lige Radomiru Saviću.
Negdje pred mitski ogled sa Hamburgerom, nekako je Tomislav Ivić počeo gubiti povjerenje u Budinčevića. Otvorio se tada prostor mladom Ivanu Pudaru, tada osamnaestogodišnjaku, koji će izrasti u jednog od najboljih hajdukovih golmana svih vremena.
ZORAN SIMOVIĆ 1980.
Došao je 1980., kada momčad preuzima konačno Ante Mladinić. Stigao iz kruševačkog "Napretka", u paketu s Dušanom Pešićem. Po ovom autoru, najbolji golman Hajduka kojeg je gledao, pogotovo u onoj europskoj sezoni 1983./84. – obrana Pere Nadoveze, tada najčvršća u Europi: Simović, Cukrov, Miljuš, Josip Čop, Rožić.
Nazvali smo ga, veza je bio njegov prijatelj i kum, nekad veliki igrač malog nogometa u Splitu, Sina Brzović: "Predivno mi je bilo u Splitu, dobio sam bio i stan u prelijepom kvartu Split 3. Pere Nadoveza i Biće Mladinić – to su bili šjorovi, to su bila nogometna gospoda." Velik trag ostavio je Zoran Simović među vratnicama Poljuda, donio nam Kup 1984., dok je uvijek ostao žal da se moglo i više.
VLADIMIR BALIĆ 2002.
Došao iz Nuštra početkom devedesetih, gdje je kao dječak već izradio i nosio transparent "Torcida Nuštar", i najprije se dokazivao po manjim klubovima. Već tada, danas nažalost pokojni i neprežaljeni novinar Marko Didić, na sebi svojstven način znao je vikati: "Imate odličnog golmana Vladu Balića."
Iskazao se dok je branio za onaj europski "Osijek", kada je obranio jedanaesterac i jednom Dejanu Savićeviću, kad je Dejo završavao karijeru nastupajući za bečki "Rapid". Kasnije trofejni vratar i "Hajdučko srce", i dan danas omiljen u Splitu.
DANIJEL SUBAŠIĆ 2008.
Veliki reprezentativni golman "Vatrenih", čuvar mreže i srebrni s Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018., pokazivao je tada, kao i uvijek, emociju i tugu za tragično preminulim prijateljem, mladim zadarskim nogometašem Hrvojem Ćustićem, iskrenim emocijama i porukom na majici: "Gdje si sad moj anđele." Uz reprezentaciju ostavio je velik trag i na Poljudu, gdje se vratio i završio karijeru prije par godina.
I tako smo se malo prošetali kroz godine s velikim vratarima koji su dolazili u Hajduk, postajali miljenici tribina i ostavljali veliki pečat. Pa ćemo spomenuti kako su sedamdesetih blizu bili i Željko Stinčić, pouzdani vratar "Dinama" i povremeni reprezentativac, što nam je i sam potvrdio na jednom "Splitskom ljetu", kad ga je doveo prijatelj i splitski ljubitelj kazališta Zvone Radić.
Sjeća se vaš autor kako se tamo 1989., kao momčić našao u splitskom hotelu "Marjan", dok su iz Uprave Hajduka pregovarali s Predragom Mijatovićem, a tu se negdje našao i "Čileanac", odlični mladi golman "Budućnosti" – Blagoje Leković. Pričalo se kako će oba, tada najtraženija i najperspektivnija mlada nogometaša, u Hajduk. Na kraju – od svega samo želja pusta...
Tako su vratari dolazili u Split. Neki postajali i klupske legende. Nadajmo se kako je dolazak Ivušića jedan novi početak lijepe i uspješne priče među hajdukovim vratnicama, na kojima su kroz povijest stvarno stajala velika imena.
Sretno, Ivice.
