Mjesto gdje je u potresu smrtno stradalo petero ljudi popodne je obišao i premijer. Nakon što je izjave davao i u Petrinji i u Glini, u Majskim Poljanama Andrej Plenković je slušao jednog čovjeka. Ivo Tomić u potresu je ostao bez brata i nećaka.
"Vidio sam čovjeka, podijelio je novac, novčanice od 1000 kuna. Bez da ispituje, bez potvrda. Nije se identificirao. Ovo je šaroliko selo, ima različitih ljudi i po mentalitetu i po nacionalnosti, ali nisam to osjetio u ovim vremenima da su jedni o drugima razmišljali u tom smislu", rekao je Ivo premijeru.
Za Novu TV je ispričao kako su on i supruga Marija odmah nakon potresa istrčali van i vidjeli da je od kuće njegova brata ostala samo ruševina.
"Kad sam to vidio, nisam se nadao. Nakon rata u Glini sam radio na rušenju objekata i građenju novih. Kad sam to vidio, nisam se nadao. Ne, ne. Znao sam da nije to bilo moguće preživjeti. Ako imaš čudo, onda je to čudo jedan naprama milijun. Sve smo zvali. Došla su četiri bagera, došlo je susjeda, prijatelja, njih 30. Nismo znali kako pristupiti, a da se ne povrijedimo", rekao je.
Pomogli susjedi
"U tom svemu moja Marija sjetila se još dvoje staraca gore. Kad smo vidjeli da ovdje ima toliko ljudi, a brat mi je tu zakopan, mi sve ostavimo i odemo tamo i evo, na sreću, uspjeli smo animirati HGSS, Hitna je došla i našli smo tamo znakove života. Ostavili smo brata još pod ruševinama. Nisam tu mogao više pomoći", ispričao je.
Do susjeda im je trebalo oko kilometar hoda. Iskopali su živu ženu.
"Muža smo našli ispod dovratka, mrtvo tijelo. U međuvremenu već mi je brat pronađen, poslije i nećak. Najteže mi je bilo čistiti tragove krvi koji su ostali u garaži, izašle iz mrtvog tijela mog brata. To je bilo najteže", ispričao je.
"Iza toga neka čudna apatija sa željom da se počnemo šaliti. Valjda je to nešto jako u nama. Onda u toj šali krenu suze. I zapravo vidimo da nismo spremni ništa zaboraviti", priznaje.
"Oholost se srozala..."
Ivo kaže kako selom i dalje cirkuliraju ljudi, dolaze volonteri, svakih 15 minuta se netko zaustavi i pita nešto.
"To mi je fascinantno, da toliko ljudi u tako kratko vrijeme može... Ma, valjda su takvi bili i prije. Ali nismo to osjetili, toliko empatije... Oholost se srozala na najniže grane. Nigdje je nema, zaboga. Nestala je oholost. Svi su jedno postali. Nije bilo ni nacija, ni vjeroispovijesti ni odakle je tko došao. To nije bilo u igri. To je čudno. Ide čovjek i daje novčanice od tisuću kuna, samo pita tko je tu, ne znam ni tko je. Jedan izgubio sve, ali je živ i isto nudi novac."
