Dobar kroničar ne mora biti ni doktor znanosti ni pisac po struci. Ako je iskren, točan, na izvoru informacija i dio svijeta o kojemu piše, ima sve preudvjete da napiše nešto bezvremensko. Takav je autor bio Ivan Kovačić, splitski poštar i pučki autor koji je svojom knjigom „Smij i suze starega Splita“ otrgnuo stari duh grada zaboravu, a u dramatizaciji Olje Lozice i režiji Gorana Golovka drama već postiže kultni status i postaje prepoznatljiv simbol Splitskoga ljeta.
Krunica u ruci, kletva u ustima
Prikaz Splita s početka 20. stoljeća obiluje galerijom tipskih likova. U radnju nas uvode tri pripovjedača, jedan koji se poistovjećuje s autorskim glasom, u liku Ivana Kovačića (Ratko Glavina) i dvije sveznajuće gradske ćakulone (Andrijana Vicković i Tajana Jovanović), kojima se često priključuje teta Ana (Snježana Sinovčić Šiškov) i svakome loncu biva poklopac. Ivanov otac Špiro tipičan je grintavi, ali brižni pater familias (Vicko Bilandžić), a majka Marjeta (Bruna Bebić) stalno oblijeće oko djece (Ivana i Frane – Marko Perić) i susjeda, umirujući verbalne i fizičke okršaje kojima njena okolina obiluje. Did Petar Kovačić (Nenad Srdelić) ne štedi ni udarce kad ga isprovocira supruga, baba Filomena (Zoja Odak), no ni ona njemu ne ostaje dužna. „Petre, puka u te grom“, „Petre, pojubin te u ladno čelo“ – samo su neke od kletvi koje nonšalantno ispadaju iz usta jednog od omiljenijih likova. Petrov brat (Trpimir Jurkić) izvrsno objašnjava ulogu psovke u životu starih Splićana: „Da mi jezik usahne, ja bi svoju dozu na mote zabeštima!“ Ironija je tim veća što radnja dosljedno prati crkvenu godinu i običaje ljudi tijekom važnijih blagdana. Likovi su odgojeni u strogom katoličkom i bogobojaznom okruženju, ali njihova je precepcija Boga i blagdana vrlo pragmatična i pučanska. To odlično oslikava pitanje „malog“ Ivana tijekom uskrsne mise, koje je dječje iskreno, a izaziva samo udarac po ušima: „Mama, kako je Isus u Splitu uskrsnija u 11:20, a u Solinu i Vranjicu ranije?“ Kategoriju netipične i tragikomične obitelji popunjavaju Jozo Keper (Zdeslav Čotić) i njegova Jovana (Nives Ivanković). Jovana je smiješan lik jer joj je Nives Ivanković sjajnom izvedbom udahnula dozu humora i groteske, no činjenice da je okolina ne shvaća te da stalno prijeti samoubojstvom ukazuju na duboku pozadinsku tragiku lika. Još jedna maestralna izvedba stoji iza lika ridikula Stipe (Nikša Arčanin), momka s posebnim potrebama. Arčaninova izvedba vrhunac je predstave, ali publika se svejedno smije s rukama na ustima – nema dileme da su svi likovi pali na testu ljudskosti time što se izruguju gradskoj ludi. Gledatelji žele misliti da se oni ne smiju liku, nego glumcu. Još je jedan mladi glumac poslužio kao sjajan multipraktik, od likova domaćeg škovacina do osnivača Hajduka, Fabjana Kaliterne – Goran Marković. Zapetljani odnosi završavaju jednom tužnom smrću i jednom kinoprojekcijom. Likovi šokirano gledaju projekciju muke Isusove, pritom izgledajući kao da upiru prstom u vlastitu publiku, čudeći se što im novo vrijeme donosi. Mali Ivan, kao i cijelo vrijeme – u liku zrela čovjeka, opet nastupa kao autorski glas i zaokružuje dramu riječima da je sve opisao – točno onako kako je bilo.
Bez pouke, bez uljepšavanja – samo istina
Ova predstava ne nudi katarzu ni odgovore, ne nameće svjetonazore i ne preodgaja publiku. Ona je naprosto autentična – šarmantna u duhovitosti, bolna u nasilju i porugi. Gledatelj biva uvučen u izvedbu jer ga glumci koriste koliko im treba – kad teta Ane trača, šapne trač i publici; kad se Bepo pere, publika mu drži lavor; kad se gleda prva kinoprojekcija, glumci gledaju u publiku – kao da smo mi odraz njihove budućnosti, odraz svijeta koji slijedi nakon njih. Ta suptilna, mehanička korist koju imaju od publike više je nego dovoljna. Na kraju krajeva, autentičnost komada ono je zbog čega gledatelj prešućuje stavove koji su danas neprihvatljivi ili barem nepristojni. Jasan vremenski odmak daje nam za pravo da se ipak nasmijemo šali na račun vlaja ili Bračana te da jedva potiskujemo nalet histerije pri pogledu na redikula Stipu, očito psihički bolesna čovjeka. Smijeh opravdavamo time da se ne smijemo stereotipima i psihofizičkim manama, nego iskrenosti i neposrednosti teksta te genijalnoj izvedbi Nikše Arčanina.
Ambijent Sustipana pruža predstavi neodoljiv šarm, publika se osjeća kao da je u nečijem starom dvorištu (zasluge svakako pripadaju i scenografkinji Ivani Poljak), a zvuci vjetra i mora ne bi se mogli tako suptilno unijeti ni u jednu kazališnu zgradu, kao ni činjenica da se zbilja radi o povijesnom mjestu i kamenu koji je pokopao mnoge stare Splićane o kojima je Kovačić htio progovoriti. Njihovi kostimi (za koje je zaslužna Marija Maca Žarak) tipične splitske, bijele boje tuku se sa svim „šporkicama“ koje izlaze iz njihovih usta i života. Nimalo jednostavan posao s oblikovanjem svjetla i scenskog pokreta na nezahvalnom terenu odradili su Zoran Mihanović i Alen Čelić. Jezična savjetnica Jagoda Granić pobrinula se za leksičku autentičnost, a poseban pljesak zaslužuje glazbena suradnica Nela Bujas Luketić, kao i glumci koji su u više navrata izvrsno otpjevali zahtjevne napjeve u čistoj terci. Kad se sve zbroji, jasno je koliko ljudstvo i trud stoje iza „Smija i suza starega Splita“. Lijepo je vidjeti da je novi Split i nakon dugog niza godina i dalje sentimentalno vezan za tekst i izvedbu koja, usprkos zubu vremena, ne stari.
