[VELIKO-SLOVO]N[KRAJ-VELIKO-SLOVO]e trebamo biti odveć pametni da bi shvatili da je cijeli svijet skrenuo s pravog puta. Odavno je to učinjeno. Samo se okrenimo oko sebe, i vidjet ćemo sav jad i čemer koji se nalazi ispod vanjskog blještavila. Strašno. Vanjština nam je postala mjerilo po kojem cijenimo druge. Bitno je, najbitnije da se vidi.
Koga mi to lažemo? Sebe? Cijeli svijet? Sebe ni ne možemo lagati. Ušminkamo istinu do neprepoznatljivosti. Silno se trudimo da se svijetu pokažemo u najljepšim svjetlu. A čemu to? Šta je mene briga šta će svijet misliti o meni. Ja imam svoj moral, svoj život, i živim po svojoj savjesti. Ono sam što jesam, i za mene je to početak i kraj priče. Bez glume, bez maski i bez uljepšavanje istine. To je moj život. Ja radim onako kako mislim da je najbolje. Čak i ako pogriješim, napravim to majstorski i u najboljoj namjeri. To je moja greška, i iz nje izvučem pouku, a tome greške i služe. Zar se iskustvo ne stječe zbrajanjem tih istih grešaka? Uzalud se neki parovi naslikavaju, i pune društvene mreže idiličnim slikama, kad svi znaju da varaju jedno drugo bez imalo pardona. Ja u takvoj idili ne bih voljela živjeti.
Koliko je gladnih?
Uzalud vam prostran stran, kad vam je srce skučeno. Uzalud vam dobra djela, ako se objavljuju na sva zvona. Zašto? Koji je cilj? Uzdići sebe ili poniziti druge? Uzalud govorite da ste dobar čovjek, a zaobići ćete potrebitog. Uzalud se naslikavate pored bazena, a životinje oko vas skapaju od žeđi. Uzalud vam markirana odjeća, ako ne pružite ruku osobi da ustane. Nije bitno ono što se vidi. Barem meni nije. Bitno je ono što u srcu nosimo. Ali, čini mi se da sam ja ona u manjini, i neka sam. Meni je baš lijepo u ovoj mojoj jednostavnoj koži. Um mi ne pati ni za čim materijalnim, jer imam taman toliko da sipam iz šupljeg u prazno. Zabavan je to način života, a za drugačiji i ne znam. Da sam škrta, mogla sam imati sve, a pošto nisam, imam onoliko koliko mi treba, i s tim sam zadovoljna. Ja u biti imam sve. Neću sebe lagat. Imam krevet u kojem spavam, hranu na stolu, krov nad glavom, imamo ja i moja obitelj zdravlje, imam mirnu savjest, nirvanu u srcu i duši, ali i miran san. Šta mi više od toga treba? Ipak, uviđam, svijet u kojem živimo, nije nimalo lijep. Koliko je gladnih? A ljudi bacaju hranu, prežderavaju se u toj mjeri da je pravo čudo što neki ne lete poput balona, koliko su okrugli. Postoji ona stara poslovica: „Jedi da bi živio, ne živi da bi jeo!“ Ali ti isti neće baciti kost psu.
Zemlja nam je posuđena, a mi je uništavamo
Ispričavam se svim gladnima, a bačeno je toliko hrane. Ispričavam se svim odbačenim životinjama, jer ih je odbacio onaj tko se o njima treba brinuti. Izbaciti životinju u neku pustopoljinu gdje se ne može snaći, da skonča u najgorim mukama, užasan je čin. Ispričavam svim onim ljudima koji su dali sve svojim voljenima, a oni su ih odbacili kad im više nisu bili potrebni. Ispričavam se svim živim bićima, jer je čovjek najgore biće koje postoji. Čovjek je tornado koji uništava sve pred sobom, ali iz obijesti. Zemlja nam je posuđena, a mi je uništavamo. Što ćemo ostaviti budućim generacijama? Koje to živo biće svjesno čini zlo? Samo čovjek. Životinja ubija zbog opstanka, samo čovjek iz strasti. Imamo um da razlučivimo dobro od lošeg, a mi samo sijemo zlo oko sebe. Ispričavam se svim napaćenim dušama. Žao mi je što ste osjetili ljudsku zlobu, nezasitnost, pohlepu… Zašto neki uživaju u tuđoj patnji? Nikada to neću shvatiti. Ispričavam se, i ponekad me je sram što se neki „čovjekom“ zovu, a u sebi ništa ljudsko nemaju.
Možeš šta hoćeš, ali nećeš dok hoćeš. Čovječe… zašto? Kako li neki spavaju? Sigurno bolje od mene, jer ne preispituju svoju savjest. A kako će, kad je nemaju, na žalost.
