Danas je Dan palčića, odnosno Svjetski dan prijevremeno rođene djece.
U Hrvatskoj se godišnje rodi oko 2500 beba prije termina, odnosno prije onih redovnih 9 mjeseci koliko traje trudnoća.
Budući da se rađaju nezreli, djeci je da bi preživjela neophodna podrška specifičnih medicinskih uređaja i velika stručnost i posvećenost visokoobrazovanih medicinskih djelatnika. Iako je stopa smrtnosti ove djece u padu zahvaljujući napretku medicine, ona koja dolaze na svijet znatno prerano i dalje se često suočavaju s ozbiljnim dugoročnim zdravstvenim problemima.
Visoki tlak i stresno stanje su izazvali trudove
Obilježavanjem Svjetskog dana prijevremeno rođene djece, pridružujemo se globalnoj inicijativi podizanja svijesti o izazovima i potrebama ovih najranjivijih članova društva te njihovih obitelji.
Tim povodom donosimo emotivnu priču majke iz Splita koja je prije 33 godine, u ratnim uvjetima, prošla kroz iskustvo prijevremenog poroda.
26.listopada, 1991. naša sugovornica koja nas je zamolila za anonimnost, završila je s trudovima u splitskoj bolnici. Ratna godina, grad je bombardiran, ljudi se skrivaju u podrumima, među njima je i naš sugovornica. Suprug joj je na bojištu, ona je u sedmom mjesecu trudnoće. Dobiva trudove.
„Kako sad, prerano je, ovo je kritični mjesec, nije još vrijeme, sigurno su lažni“, misli su koje su joj prolazile kroz glavu. I ne nisu bili lažni. Trebala je hitni carski rez.
„Moja T je tog 26.10. rođena carskim rezom. Prerano. Visoki tlak i stresno stanje su izazvali trudove. Strah, očaj, sulude misli, psihoza...neopisivi su osjećaji koji u tim trenutcima obuzmu ženu. Najgore od svega je bilo kad su odveli moju djevojčicu“, prisjeća se naša sugovornica 33 godine unatrag.
„Nisam imala pojma što se događa, je li dobro, hoće li preživjeti, gdje je...apsolutno ništa. Dobila sam bakteriju te su me smjestili na Zarazno. Nisam imala kontakt sa svojim djetetom skoro mjesec dana. Znala sam samo da je dobro. Napredovala je. Sve do dana kada su javili da pada na kilaži“, nastavlja nam pričati.
"Materi te niko ne može ukrasti"
Danas 33-godišnja T (puni podaci poznati redakciji) rođena je s 1.200 kg. Nakon par dana padala je na kilaži. Pala je ispod jednog kilograma.
„U tim trenutcima strah i nemoć su jedino što osjećate. Sama sam i moja djevojčica je sama. U inkubatoru. Ne mogu je vidjeti, ne znam ni kako izgleda, ni kako miriše. Imam samo tu narukvicu s brojem. Ovu situaciju nijedna majka ne bi trebala doživjeti“, govori nam.
Srećom, hrabra T se izvukla.
„Nakon 28 dana pustili su me sa Zaraznog. Tada sam prvi put vidjela svoju djevojčicu. Kroz staklo. Pokazali su mi prstom kroz staklo i rekli 'Ono je tvoja'. Nakon tolike agonije taj trenutak je bio ujedno i lijep i tužan. Majka je svoje dijete vidjela nakon mjesec dana, a da ga još u naručje nije mogla primiti“, kazuje sugovornica Dalmacije Danas.
I sada joj je teško pričati o tome kada se sjeti, ali kaže nam, Bogu je zahvalna na sad svojoj odrasloj 'Palčici'. Kaže nam kako je T ponekad u šali zna pitati:
- Mama, jesi ti sigurna da sam tvoja? Mogli su ti podvaliti bilo koje dijete“
- Itekako sigurna. Materi te niko ne može ukrasti – velim joj.
