Brano je isključivi krivac koji me 'natjerao' da probudim neke verse koji su dugo spavali u meni. On, kao jedan čudnovato multi talentirani muzičar i pedagog, nakon prve moje pjesme koju je za jedan dan komponirao, odmah rekao: 'dječače šta se čeka ajmo dalje'.
To dalje je značilo kopanje skoro rudarenje po nutrini i vađenje ogoljenog mene na svijetlo njegove kajdanke…
Bilo koji pokušaj da se obavi ozbiljniji intervju s Vedranom Limićem unaprijed je osuđen na ozbiljnu neozbiljnost. Odlučio sam ipak s njim popričati ozbiljnije o njegovom (nenadanom) uplovljavanju u glazbene vode. I to kao stihotvorac! Ugodno me iznenadio niz dobro osmišljenih stihova uglazbljenih u toplo mediteransko ruho. Pa sam oprezno počeo s jedne druge strane, pozicije… Kao:
Sklonost ka pisanju (ukoričenju), to mi je dobro poznato. Što si želio svojim zapisima poručiti, oslikati, onako na tvoj način, u kojemu je uvijek prisutna nota šaljivog, nekog Splita koji je postojao, ali se izgubio i poprimio neko novo ruho?
- Kako je humor odlika Mediterana koji kao da je , ne tako davno stolovao u Splitu, onda sve i da hoću ne mogu pobjeći od njega. A i zašto bi? On je rođenjem dio nas. U ovom sivoj stvarnosti upravo dalmatinski humor daje jedan skoro endemski kolorit koji treba gajit. Uostalom čuvena dalmatinska 'pila naopako' je nešto što se, posebno u Splitu, još uvijek podrazumijeva. Mada i ona, kao što i sam primjećuješ, pomalo nestaje s osmjeha grada. Ako sam u svojim humoreskama u nasmijavanju čitatelja i uspio makar za trenutak nekog razvedrit - nitko sretniji od mene. Ozbiljnih televizijskih političkih mrguda mi je ionako odavno puna pipa. Kako su ti 'bogom dani' zaštitnici naših interesa - čitaj isključivo svojih, apsolutno imuni na bilo koju suvislu kritiku, onda mi ne preostaje ništa drugo nego da ih sitnim bodljikavim jezičnim vezom bodem kad kod mogu. To s guštom radim pogotovo što znam da sprdnju na račun njihove umišljene veličine organski ne podnose. Sve im možeš reći od: lupeži, nesposobnjakovići, prevaranti, beskičmenjaci, a možeš im obojeno pornografijom spominjat svu rodbinu, ali oni ni zuc. Ukipe se kao najveće kandile i nastavljaju tjerati po svome. I tu iznimaka skoro da nema. Budući ih sprdnja na njihov račun izbacuje iz takta, onda taj užitak rado dijelim s drugima.
Probuđeni versi
A dobro…Znaš Vedrane, ja bih o stihu. Iznenadio si me ugodno. Ma i više od toga. Tvoji stihovi, uglazbljeni, imaju smisla, nisu otrcani, nisu banalni. Kako je došlo do suradnje s glazbenikom Brankom Likićem, kojega se sjećam iz onih davnih dana, onih dana kad je cvjetao rock?
- Brano je isključivi krivac koji me 'natjerao' da probudim neke verse koji su dugo spavali u meni. Namjerno kažem natjerao jer je on, kao jedan čudnovato multi talentirani muzičar i pedagog, nakon prve moje pjesme koju je za jedan dan komponirao odmah rekao: 'dječače šta se čeka, ajmo dalje'. To dalje je značilo kopanje ,skoro rudarenje po nutrini i vađenje ogoljenog mene na svjetlo njegove kajdanke. Budući smo ne samo generacijski bliski, onda je sve ostalo došlo nekako samo po sebi. Nikako ne smijem zaboravit sarajevskog Felinija Nedžada Begovića koji nas je povezao i uvezao u jedno puno lipo prijateljstvo koje je urodilo našim zajedničkim Trabakulom.
Što očekuješ nakon prvih zaveslaja, dizanja jarbola u te glazbene vode, koje su (moram ipak reći) već duže vrijeme zagađene. Kud i kojim morima očekuješ da će otploviti tvoj Trabakul?
- Iskreno ne očekujem ništa spektakularno budući sam u ovoj branši teški junfer, tako da sve što dođe i ako dođe - super. Ako ne opet dobro. Sam trabakul će, valjda, ploviti upravo onako kako mu i ime kaže; polako i strpljivo . Nama trojici bivših mladića se ionako nigdje ne žuri. Budućnost je pred nama. "Trabakul", prirodno je, pripada Dalmaciji, a melodija, zvuk…Drago mi je što ima i pinku jazza, bluesa, countryja, reggae. Baš ono kako je Branko Likić rekao i zamislio: turistička razglednica Hrvatske, a totalno svjetska. Pa sad, ima li tu i koliko Limića… Drago mi je ako si ti nešto našao u tome.
Nedodirljivi kapitalci
U ona, opet neka davna vremena, surađivali smo dosta. Bio si sjajan i kao radijski voditelj. Baš sjajan, i televizijski. Meni su fantazija one tvoje televizijske emisije Vedranovi velikani…Ima toga još dosta. Di je, kad i zašto nestalo novinarstvo?
- Ne izazivaj me Gorane! Neko vrlo pametan je davno reka kako je novinarstvo jedan puno lipi zanat, ukoliko ga se na vrime napusti. A ja upravo to uradija. Ne zato šta san nešto posebno pametan, nego zato šta je struka ovim prostorima odavno rekla zbogom. A bija san zaljubljen u novinarstvo ka sadašnje junferice u Justina Bibera, ili dame koje ne pamte kad su nevinost izgubile, u Julija Iglesiasa.
A sve je počelo prije trideset i kusur godina, kad san onako infišan u novinarstvo, kao vanjski suradnik radija u mali milijun redakcija: Politika, Dani, Mladina, Omladinska iskra, Vjesnik, Nedjeljna, Feral -dok ga je Čićo uređiva - Radio Sarajevo- Zagreb-Split, TV Marjan itd. Svi su oni na manje-više redovitoj bazi objavljivali moje uratke. Niko mi nije bija ravan. Cili svit je bija moj. Onako mladenački zadojen velikin idealima, mislija san da san puno pametan. Ma šta puno, bija san najpametniji. I kako to obično biva, vrlo brzo sam shvatio da san jedan obični glupan, jer me realnost vrlo brzo stavila na svoje misto. Toliko san bija glup da san čak povirova da će mi jedna mučna priča iz splitskog škvera vidit svjetlo dana, i to ni manje-više nego u škverskim novinama 'Brodosplit'. Radilo se o iskorištavanju maloljetnika, skoro na robovskoj osnovi, u tvornici dizel motora. Napisa san desetak kartica, i to strogo po pravilima struke.
Tko, što, gdje, kako, kada i još masu pitanja i fotografija, ljudi s imenima i prezimenima u mome tekstu su imali, s više strana, sve odgovore. Kad san cilu priču zgotovija, doša san ka paun u redakciju i onako pun sebe da ga uredniku. Kad ga je pročita, zaključija je ono šta san i sam zna - da je tekst odličan. Tri noći nisan oka sklopija. Jer, ko normalan može spavat kad čeka izlazak svog remek djela u novine. Doduše besplatne, škverske, ali ipak novine. Isprid škverske kapije čeka san kombi onoga Mile koji je iz tiskare donosija maceve fiškog tjednika. Kad je doša, deboto mu nisan istrga ruku kad je vadija prvi mac. Grickalicon san iscipa konop, uzeja primjerak Brodosplita i mahnito vrtija odma na duplericu.
Mislija san da moje remek djelo na manje mista nikako ne more stat. Na duplerici neko sranje o ruskom naručitelju Sudo-importu . Aj dobro, pomislija san, Rus je ipak važniji, a s njima se nije zaje... Iden na drugu stranu, kad tamo neki razgovor sa sindikatima. Aj dobro, ipak su sindikati, hm, sindikati. Nema mene ni na trećoj strani. Jeba te led, šta je ovo? Pa moran li ja iskrvarit dok ne nađen moj super tekst? Vrtin, gledan, buljin i nakon zadnje strane shvatin - mene nema. Nema mojih malih Šiptarića koji crnče ka konji, a šef in, neki Mehmeti, daje siću. Ljut ka čopor pasa uđen u redakciju i direkt kod urednika. Pitam ga gdje je moj tekst?
- Evo ovde, na petoj strani u dnu! I stvarno piše: „Naš reporter Vedran Limić u tvornici dizel motora našao je neke nepravilnosti u zapošljavanju koje u što skorije vrijeme trebamo izmijeniti.“ Kad onda nisan dobija infarkt, nikad više neću. Seja ja. On od prije sedi. Ja blid, on nije. Gleda on šta mi je, a ja gledan njega. Kad san doša sebi, dovuka san do njegova stola i pitan ga:
- Ivice, ne razumin šta se dogodilo s mojon pričon?
- A šta se više tribalo dogodit, je l' vidiš da je izašla?- I ovo je ONA moja priča, ova tri retka?
- A šta bi ti tija, da u škverskin novinama pišeš o kriminalnin radnjama u škveru?
Nakon ove usr..o nepobitne rečenice svatija san da san zaku..c odstudira novinarstvo. Budući da se nisan vidija u medijima sa svetin kravama i nedodirljivin kapitalcima, a kako nisan tija bit čuvar čobanskih interesa, reka san struci adio i okrenija se zabavi.
Pronaša san se u lakim sadržajima, zajebanciji, zanimljivostima, blagoj ironiji, svakakvim gostima, humoru … U svakom slučaju, ja san novinarstvu za sva vrimena reka: Šta se mene tiče, ti si, moje drago novinarstvo, za mene odavno poginulo.
Ha, genijalni radijski i televizijski voditelj je, po meni ostao dosljedan sebi. Nije pretjerano upotrebljava one… ka recimo šporke riči. I dosljedan je svojem osmijehu. I očekujem od Trabakula da postane ogledno štivo za one koji godinama i uporno dalmatinsku pismu i sliku vide kroz škure, balature, skaline umotane u čudne akorde grčkog ritma.
Živ ti meni bija Vedrane!
