Jel' tako Zorane, priča je Tanje Mravak, koju će i na drugo uprizorenje ove subote mnogi željeti pogledati i osluhnuti. Razloga ima puno. Tanja je sjajna spisateljica koja osvaja još od prvih čitanja. Njen spisateljski govor je negdje između realnosti i poezije. Tu bih je ja smjestio u ovom vremenu koje nas pomalo grize, ali ona je uvijek optimistična i sklona vidjeti lijepo. I takav pogled na život i njen spisateljski rukopis, ponuka mnoge koji žele da se odmaknu od svega što ih okružuje, od te realnosti, od te magle svakodnevice koju mogu lako prenijeti putem njenih likova u drugi život. I zanimalo me što hoće i tko je taj Zoran?
- Zoran je, gledajući objektivno, možda najmanje važan lik u predstavi Jel' tako Zorane, napravljenoj po priči koju sam pisala za kazalište Moruzgva. On je zet, dolazi u ženinu obitelj na proslavu, a zapravo svi zajedno dolaze riješiti, iako nevoljko, situaciju u koju ih je uvalio sin. Posve nesmotren i glupav čin snimljen je mobitelom i sada cijela država za to zna, a obitelj odvajkada o sebi želi ostaviti najbolju moguću sliku. Načini na koje se pojedini članovi obitelji nose s tim činom, pa onda i ostalim detaljima međusobnih odnosa grade cijelu priču. Zoran je autsajder, vezan tek brakom s jednom od dvije kćeri, ali nosi i to svoju težinu u kompliciranim obiteljskim odnosima.
Predstava o autsajderu Zoranu pobrala je lijepe rujanske kritike. Baš kao i sve Vaše priče, knjige. Nova „premijera“ je sad, za koji dan. Što očekujete ovog posljednjeg mjeseca u ovoj godini?
- Pa očekujem ove subote, četvrtog dana prosinca, da će splitska publika u Lori, nakon rujanske premijere, imati priliku opet vidjeti Zorana, kako i redateljica i glumci i ja od milja zovemo predstavu. Inače, postava se stalno mijenja jer svakog lika glume dva glumca ili dvije glumice, ovisno o njihovoj raspoloživosti i to je ono što i mene stalno tjera da je gledam opet i opet. Osim toga, takvo stanje stvari osigurava predstavi u ova izolacijska vremena veću šansu da se održi. Koliko sam upoznata, ovu subotu na daske izlaze: Barbara Nola, Vedran Mlikota, Csilla Barath Bastaić, Petra Svrtan i Ivan Čuić. Režiju i adaptaciju teksta obavila je Tamara Damjanović, mlada redateljica s kojom mi ovo nije prvi kazališni susret.
Tekst je po narudžbi. Kako je to Vaše pero prihvatilo?
- Ovo je moj prvi tekst po narudžbi za neko kazalište i to je svakako malo drugačije pisanje i malo drugačije iskustvo. Tamara je prije par godina režirala priču Trešnja iz zbirke Naša žena u suradnji s Play dramom. Tu i tamo mi se jave studenti režije koji lijepo i pristojno pitaju mogu li za kakav svoj studentski rad obraditi neku moju priču i ja im lijepo i pristojno ustupim svoju privolu. Neke od priča su i ekranizirane i zaista je neobično iskustvo za mene kao autoricu vidjeti likove koje sam smislila, o kojima sam razmišljala i s kojima sam živjela pa još k tome s primjesom onog kako ih je doživio redatelj ili redateljica. Vrlo revijalno iskustvo.
Tanja, divim Vam se. Ne mogu nikako zaboraviti onu Vašu sjajnu priču o Obami i Zvizdi. Oduševili ste me na Pričiginu. Kao i svu brojnu publiku. Izvrsno pripovijedate!
- Obama i Zvizda su se zvali likovi. Drago mi je da ih pamtite. I meni je to jedna od mojih dražih epizoda usmenog pripovijedanja. Razmišljam o nekim novim likovima, nekim novim pričama. Nosit će oni, kao i obično, plašt humora iako bi to možda bilo prikladnije nazvati kabanicom. Jer ne daje njima humor super moći, on je tim junacima, kao uostalom i štovanom puku izvan literature, štit i obrana. Ljude možemo razveseliti na mnoge načine, ali možda je najvažnija iscjeliteljska uloga humora onaj trenutak kad se u njemu duboko prepoznamo.
Zaposleni ste u Centru za autizam, Split na mjestu voditelja skupine. Diplomirani ste učitelj i magistra defektologije. Težak je to posao i odgovoran. Kako je tamo raditi?
- U Centru za autizam uvijek je događajno, kako bi rekla moja prijateljica. Dobro je na poslu, prelazim u ligu iskusnih i mudrih, što mi nije baš u svakom trenutku mila spoznaja. Nedavno sam napunila dvadeset godina rada u Centru i još uvijek otkrivam autizam. Dugo sam radila samo s mlađim naraštajima, sad imam adolescente u grupi i onda je to opet neki novi moment. Najkraći i najprecizniji odgovor na ovo: „Kako je na poslu?” bio bi: „Rado idem na posao.”
„Rado idem na posao“, danas se to rijetko čuje. Eh, zaboravio sam pitati: Priče iz Vlaške, hoće li ih još biti?
- Čak i kad ne želim, moje su priče vlaške. Ali su i globalne. Kao i sve ljudsko!
