„Zaljubljena sam i sretna, živim s dečkom, osvajam medalje na svjetskim prvenstvima, završila sam fakultet i nakon karijere planiram osnovati obitelj.“ Zvuči tako jednostavno kad to kaže dvostruka svjetska seniorska prvakinja u judu Barbara Matić, članica Judo kluba Pujanke i Hrvatska reprezentativka. Ali put do svjetskih zlata, nastupa na Olimpijskim igrama, titulama sa Grand slam turnira, uz završen fakultet nije ni lak ni jednostavan.
Znoj se proljevao u potocima u skloništu u jednom splitskom kvartu, na Pujankama gdje su otac i sinovi Preradović kovali najveće uspjehe Hrvatskog juda.
Nakon svjetskog zlata u Budimpešti prošle godine kada je u finišu pala japanka Yoko Ono, ove smo godine u Taškentu gledali hrvatsko svjetsko finale u kategoriji do 70 kilograma. I još jednu pobjedu Barbare Matić.
Zagrepčanka Lara Cvjetko, odnedavno u „dresu“ JK Solin ostvarila je uspjeh karijere plasmanom u finale. Sve čestitke i klubu s Jadra, naročito treneru Draganu Crnovu.
Nizoe i Tanaka, dvije japanke poražene su u polufinalu u Uzbekistanu od Hrvatskih predstavnica, tuga u Japanu, radost u hrvatskom taboru. Bravo cure, bravo Hrvatska. Cure su se sretne grlile znajući da Hrvatska sigurno ima zlato i srebro. Tada nije bilo važno čija će medalja više sjajiti. Barbara nam je otvorila dušu.
- Moram priznati da mi je prvi put (SP Budimpešta 2021.) bilo malo teže osvojiti zlato. Doduše, i tada sam imala zapažene rezultate, ali očekivanja nisu bila tako velika i borbe su bile teže. Nakon zlata u Mađarskoj dobila sam samopouzdanje, pa je i u Taškentu pristup borbama bio drugačiji, u moju korist naravno. Nisam osjećala pritisak, rekla sam - moju titulu od prošle godine nitko neće uzeti. Ja sam na ovo SP otišla opušteno, svi znaju kakav je judo sport, i kad si najspremniji možeš izgubiti. Nasuprot tebe stoji druga osoba, jednako spremna i ti moraš prtedvidjeti i njene i svoje poteze za pobjedu.
Možda smo nakon zlata u Budimpešti prošle godine imali prevelika očekivanja u Tokiju, na Olimpijskim igrama?
- Meni su ta dva velika natjecanja došla možda malo preblizu. Još se nisam ohladila od euforije. Bili smo blizu medalje na OI u Tokiju ali Austrijanka, koju sam dobila na SP uspjela me okrenut tako da sam manje radila svoju tehniku i izgubila. Poslije je bolja bila Ruskinja nakon golden scora i tu smo sada di jesmo. Učili smo od grešaka.
U kategoriji do 70 kilograma bila je izrazita konkurencija, čak 44 cure. Hrvatska je u Uzbekistanu imala dvije predstavnice koje su došle do samo kraja. Na Olimpijske igre u pariz 2024. Hrvatski judo savez može poslati samo jednu judašicu u toj kategoriji. Baš šteta.
- Sve najače reprezentacije su u toj kategoriji u Taškent poslale po dvije djevojke. A Hrvatsko finale je zapravo povijesno. Još smo tukle i Japanke u polufinalu pa smo se šalili da je u Japanu proglašen Dan žalosti. Moja je sreća da je moja polufinalna borba bila prije Larine tako da sam mogla navijat za nju i njeno finale. Kad je pobjedila, nastala je euforija, grlile smo se i ljubile. Tek smo kasnije uzele malo vremena da se koncentriramo na borbu za zlato.
A Barbarin trener Vladimir Preradović ovako je prokomentirao povijesni uspjeh:
- Meni je, za razliku od Barbare bilo puno teže ovo, posljednje finale u Taškentu, ali nisam smio tu nervozu prenijeti na nju. Znam da vrijedi i za još jednu svjetsku titulu, pa da još puno godina bude najbolja u svojoj kategoriji. Kao trener moraš imati kontinuitet i taj trik da na dan borbe tvoj borac bude na vrhuncu forme. Sva sreća da smo to i ostvarili.
Jedan mali klub, JK Pujanke u jednom splitskom kvartu, u skloništu mukotrpno je godinama radio i stvarao rezultate za povijest. Tata i brat jednako su važni za uspjehe.
- Najvažniji je kontinuitet rada jer smo svaki dan radili i stvarali rezultat. I dalje smo u tom skloništu, i dalje smo u neadekvatnim uvjetima za ovakve uspjehe, ali nadam se da će gradski oci naći načina da izađemo iz atomskog skloništa.
Što treneru prvo prođe kroz glavu kad shvati da mu je borkinja svjetska prvakinja?
- Ovdje je situacija bila malo specifična jer sam inače na tatamiju, ali hrvatsko finale znači da sjedimo na tribinama. Takav je dogovor. Erupcija emocija bila je velika, a jedva smo čekali da se zagrlimo s djevojkama, da slavimo. Slomio sam se, čučnio i plakao, Dragan me zagrlio i tješio, poslije smo jedva došli do cura i svi skupa se zagrlili. Emocija koja se neda opisati.
Barbara je ugovorna ročnica Oružanih snaga RH, sretna u ljubavi, planira obitelj... Ali pomalo.
- Obuku smo odradili, sad imamo stipendiju koja je jedina redovna pa me i to veseli. Zaljubljena jesam, živim s momkom, fakultet sam završila i to je to.
Pa sigurno još „to nije to“. Ima još vremena, Barbara je mlada cura, ima tek 27 godina i vremena da svoju karijeru začini s olimpijskom medaljom. I preseli se na Zapadnu obalu. Tamo stoje olimpijske medaljonoše. A sport, ovoga puta judo opet je ispisao stranice povijesti. Bravo, Barbara, bravo, Pujanke i bravo Solin!
Bravo, Hrvatska!
