Stipe Nobilo tvorac krajolika zbog kojih stvarni krajolici osjećaju nelagodu i težnju poprime izgled onih njegovih, kakvih ih zapravo naše oko i čini nakon gledanja u one koji se nižu Nobilovim slikama. One su beskrajni arhipelag koji započinje oko njegove rodne Lumbarde i zatim obuhvaća cijelo Sredozemlje i sva druga sretna topla mora. To je svijet lišen nazočnosti čovjeka. Njega Nobilo ne pripušta u svoj svijet, svjestan kolik je grijeh čovjeka u odnosu na čistoću i nepatvorenost nekadašnje, na dar poklonjene a zatim brutalno izrabljivane i oskvrnjene baštine.
Mora - naša „velika majka", a kako kaže J. Joyce - svojim tamnim dubinama okružuje svaki njegov otok, omeđuje ga bijelom pjenom, krijući u sebi jedva nazrive, drevne začetke života, života što ga slikar Stipe Nobilo na svakoj svojoj slici himnički slavi.
Ovako nešto lijepo i nestvarno može samo napisati pjesnik poput Luke Paljetka, u slavu pjesnika boje, mediteranskog kolorita. Tog pjesnika, Stipu Nobila, velikog slikara predstavit će Prokultura na splitskom Peristilu, u ponedjeljak 25. listopada. Predstavit će njegove slike, moći ćemo vidjeti i najvećeg živućeg hrvatskog slikara i uživati…Beskrajno!
Izlažete u Splitu, u gradu Vaše rane mladosti. Pa idemo šjor Stipe, barem riječju oslikati taj i takav Split, mladost tog vremena, druženja?
-A može li se to uopće oslikati? Maturirao sam 1964. godine u Korčuli, a kako sam imao sklonosti ka slikanju, nije bilo druge pa sam upisao u Splitu likovni odgoj pri Pedagoškoj akademiji. Tadašnja Pedagoška akademija je imala sjajan kadar, listom sve veliki intelektualci s kojima bi se danas dičila najveća sveučilišta u Hrvatskoj. Upisao sam likovni odgoj i hrvatski. Nakon dvije godine nisam želio ići u prosvjetu. Diplomirao sam kod čuvenog Ante Kaštelančića koji je samom svojom pojavom imponirao. On je zaista izazivao respekt. Mladost kao mladost. Ja sam u to doba najviše čitao, Teo Trumbić je organizirao plesnjake. Volio sam operu. Još su po Splitu u to doba hodili tovari i konji, ni bilo nimalo glamura. Kuhinja na brodovima; od prstaca do jastoga. Lipo je bilo, ali sam odlučio odmah nakon toga upisati zagrebačku Likovnu akademiju.
Evo, baš čitam ono što je za ovu Vašu splitsku izložbu u katalogu napisao Luko Paljetak; „Kao u romanima Francoise Sagan i na slikama Stipe Nobila vlada samo jedno godišnje doba - ljeto. Njemu je sve podređeno. Sva ostala vremena godine sudjeluju u njemu samo svojom ljetnom dionicom, samo onom ponudom koja u najvišoj mjeri može, i mora, zadovoljiti Nobilov stupanj oduševljenja nad svime onim što sunce čini s njegovim svijetom. U njegovom središtu na vrhu Vele Glavice, iz svoje svjetlarnice on nadzire i bojom (n)obilno poji sva ta simultana buktanja, taj neprekidni san neprekidnog ljetnog dana“
Umjetnici, rijetko posijano sjeme
-Luko Paljetak mi je više puta pisao eseje o bojama. Da pjesnik piše o slikaru. To sam želio i dobio od Paljetka!
Vela Glavica, što sve u njoj, s te svjetlarnice vidite; koje boje, koje mirise?
-Stasao sam u ono doba kad očišća nisu bila zamagljena. Veliki sam poklonik Dulčićeva slikarstva. Ako čovik od dva tri nacionalna slikara napravi sintezu, ja sam došao do toga, da je to moje. I to mi znači. Biti svoj i prepoznatljiv.
Zagreb pa Lumbarda! Zar nije bolje za život slike, za život jednog slikara djelovati iz velikog grada?
-U Zagrebu sam bio 20 godina, tamo sam se etablirao. Kada sam 1976, godine imao prvu izložbu, to je popratila i TV. Neda Ritz je bila urednica. Tu večer su bili svi poznati slikari. Kad bi se Frane Kršinić ukrcao u tramvaje, ljudi su skidali kapu. Danas je kultura u zapećku. Sad dečki završe akademiju i kažu da su umjetnici, kao da se srame reći da su slikari. Frane Kršinić je jednom rekao da su umjetnici rijetko posijano sjeme.
Da, veliki grad ima svoje prednosti, ali vratio sam se u Lumbardu jer nisam mogao doći do stana, nisam bio politički angažiran. Supruga, djeca i…Sad sam zadivljen sam i sretan. Tri tisuća loza, 150 stabala maslina i sve to održavamo. Ja volim zemlju i slikam zemlju. To su boje i melodije. Ja sam tradicionalist, nisam konzervativac, volim slikati uz klasičnu muziku.
Riječ, dvije uz splitsku izložbu?
-Ova je izložba prenesena iz Konavala, iz franjevačkog samostana u Pridvorju. Franjevački samostan u Pridvorju je iz 15 stoljeća. Tamo me Luko Paljetak nagovorio i Nansi Ivanišević me zamolila i eto me tu- u Prokulturi - Kući jezika i kulture na Peristilu.
Izložba se otvara u ponedjeljak 25. listopada u 19.00 sati, a trajat će do 12 studenoga.
