U subotu je koncert "Plavog orkestra" u dvorani na Gripama u Splitu. Ekskluzivno za Dalmaciju Danas razgovarali smo sa Sašom Lošićem o Splitu, Dalmaciji, odrastanju, Prvoj gimnaziji, druženjima, uspomenama...
Evo, bliži se još jedan koncert "Plavog orkestra" u Splitu, kakva su Vaša sjećanja na Split i nastupe u Splitu, klubove, dolaske, ljeta?
- Od te kišne noći kada me majka u splitskoj luci držala u naručju i kada smo brodom Karlovac zaplovili prema Hvaru, pa sve do danas, kada se ponovo vraćam na Gripe, prošlo je puno vremena, puno dragih uspomena i događaja.
Uvijek sam volio doći u Split, ne samo zbog dide, moje drage tetke i ostale rodbine koju smo redovno posjećivali, nego i zbog brojnih susreta, prijateljstava, događaja, uopće duha i atmosfere ovog jedinstvenog grada, kralja Dalmacije. Popiti jutarnju kavu na Mejama, proći kroz gustu mrežu varoških kaletica, otići prema ‘starom gradu’ i Palači preko pjaceta i trgova, osjetiti ritam grada – za mene je uvijek značilo napuniti svoju dušu najljepšim dijelom Mediterana.
A što se tiče Orkestra, kada bismo dolazili u Split, izlazili bismo u legendarni Čarlijev klub na Zvončacu, Šekspira, u pizzeriju “Galija” i družili se s našom generacijom muzičara.
Održali smo puno koncerata u različitim prostorima, a naš prvi samostalni koncert u Sportskom centru Gripe, gdje se opet vraćamo u subotu, poslije 40 godina.
Promociju prvog albuma smo imali na Festivalu zabavne glazbe Split 1985. godine. Poslije promocije smo završili pjevajući i svirajući na brodu, a onda je nekome, u naletu smijeha i pjesme, slučajno ispala gitara preko ograde u more. Sjećam se kako je zatreperila na mjesecom obasjanom moru i polako nestala u dubinama. Još se nalazi na dnu negdje između Splita i Šolte.
Bio je krasan koncert u zagrebačkoj Areni prije godinu dana, pun emocija, stariji poklonici "Plavog orkestra" govorili su "naš gimnazijski bend". Kakva su danas sjećanja na Prvu gimnaziju i te dane?
- Bila je živa i uzbudljiva sarajevska scena osamdesetih: Bojan Hadžihalilović, Aleksandar Hemon, Miljenko Jergović, Novi primitivizam, Teatar »Obala«, Elvis J. Kurtović, Zabranjeno Pušenje, Đuro i Bombaj štampa, Plavi orkestar, brojni režiseri, literati, pjesnici, filozofi, slikari… Zanimljivo je bilo to da je svatko od nas, tih ranih 80-ih u Sarajevu, imao neki svoj alter ego. Zamišljali smo sebe kao poetične likove iz literature, glazbe i filma. Ja sam sebe, recimo, zamišljao kao nekog od Salingerjevih junaka, posebno iz njegove knjige Visoko podignite krovnu gredu, tesari (Raise High the Roof-Beam Carpenters). Nosio sam teški, staromodni crombie kaput, šal i kapu. Naime, u Sarajevu su na početku 20. stoljeća bile dvije gimnazije, prva ženska i prva muška realna, u koju sam i ja kasnije išao. Bile su odvojene pa su se učenici i učenice sastajali na sredini, nad hukom rijeke Miljacke, na mostu Drvenija. Kada sam pogledao arhivske slike iz tog vremena, ti su učenici nosili identične kape kao ja na prvom albumu Plavog orkestra «Soldatski bal». Mi smo ih zvali “Lenjinka”, kasnije je postala “Lošinka”. Na kraju su Prva gimnazija i svi ti lijepi dani ušli u pjesmu “Bolje biti pijan nego star”.
Što se promijenilo od tada?
- Osamdesete u Sarajevu bile su vrijeme neke posebne lakoće, spontanosti, romantike, zanosa, zajedništva… Umjetnost je bila važnija od novca. Bilo je manje interesa, a više druženja, manje žurbe i pritiska da se stalno bude netko ili ‘nešto’. Danas je tempo brži, komunikacija fragmentirana, a ljudi konstantno zagledani u screen. Ni bolje ni gore – samo drugačije. Ali ponekad se sjetiš kako je bilo lijepo živjeti u vremenu koje je bilo tako naivno i bezbrižno.
Sarajevska scena bila je strašna i danas ste, barem koliko vidimo, svi u kontaktu, nedavno ste sudjelovali na koncertu "Indexi i prijatelji”?
- Sudjelovanje na koncertu ‘Indexi i prijatelji’ bilo je za mene emotivno putovanje u prošlost. Biti na sceni sa Fadilom Redžićem, Rankom Rihtmanom, Pecom Petejem i pjevati pjesmu “Ti si mi bila u svemu naj” bila je za mene velika čast i privilegija. Jer Indexi su bili temelji naše sarajevske pop-rock škole i našeg glazbenog odrastanja, i svaki put kad im odamo priznanje, osjećam kao da vraćamo mali dio duga ljudima čije su note i sentiment još uvijek dio svakog od nas.
Velike ste face bili naših odrastanja, sjećamo Vas se kao glavnih zvijezda "Mirodroma" na Poljudu, velikog događaja u Splitu 1985.
Bio je to veliki rock spektakl, a Vaše kolege ga danas nazivaju splitskom Ultrom prije Ultre. Imali smo 20 godina i prvi put, na toj sceni, pod reflektorima stadiona Poljud, doživjeli da naše pjesme pjeva 50.000 ljudi. Nismo to mogli usporediti ni sa čim što smo do tada doživjeli. Do jučer smo bili učenici sarajevskih gimnazija, a danas nam “Suadu”, “Good Bye Teens” i “Bolje biti pijan nego star” pjeva stadion. Osjetio sam kako mi noge postaju lagane i imao sam osjećaj kao da se cijeli bend podigao i lebdio iznad pozornice.
Nismo mogli vjerovati da nam se to stvarno događa. Od te večeri se promijenilo sve.
Na koncertima su sve generacije, u čemu je tajna i snimate li možda neke nove pjesme uskoro?
- Pa vjerojatno je tajna u našoj nesavršenosti. Pretpostavljam da nosimo neku autentičnost gdje se algoritmi teže snalaze. Naši koncerti su uvijek bili mjesto susreta: mladih koji otkrivaju Plavi orkestar, starijih koji nas pamte iz onih vremena i onih između – koji se hoće dobro zabaviti. Ne pripisujemo mi tomu neku posebnu zaslugu; vjerojatno smo ovoliko dugo na sceni zato što su brojne generacije prepoznale u našim pjesmama dio sebe. U tom smislu, nismo mi toliko dugo trajali – trajale su njihove uspomene, a mi smo samo ostali tu da ih podsjetimo.
Što se tiče novih pjesama, nisu isključene. Glazba je stalno u nama, ali danas pristupamo stvaranju drugačije – strpljivije. Kada osjetimo da imamo nešto važno reći, to ćemo svakako i učiniti, ali bez žurbe. Jer i život je poput glazbe – uvijek nepredvidljiv, uvijek u promjeni, uvijek u pokretu.
