Vjerojatno ne bi mogao zamisliti ljepši scenarij od ovoga: grad glasno i angažirano komentira njegova „Dioklecijana“, operu čiju praizvedbu nije doživio, likovi-protagonisti povijesti Splita, koju je smatrao toliko važnom, protežu se od Hrvatskog narodnog kazališta do Peristila, Ljetno kino Bačvice prikazuje filmove za koje je skladao, simfonijski orkestar HRT-a priprema izvedbu njegove filmske glazbe… A koliko se toga tek sprema! Tjedan obilježen nevjerojatnim dosezima glazbenog genija Ive Tijardovića dobiva sasvim posebnu, emotivnu i važnu notu u osobi Pétronille Tijardović. Unuka slavnog Splićanina, pariška arhitektica i revna čuvarica ostavštine svoga djeda, svečano je ugošćena u prostorijama Grada Splita i Hrvatskom domu Split. Organizacijski odbor Godine Ive Tijardovića i Jakova Gotovca, uz podršku prethodne i sadašnje vlasti Grada, nastavlja sa sjajnim idejama i provedbama umjetničkih projekata kojima se ne nazire kraj. Jedna im je od najvećih želja bila dovesti splitsku Parižanku Pétronille Tijardović u „centar svita“, da vidi djedovu neostvarenu želju, „Dioklecijana“, ali i mnoge druge projekte koji tek čekaju svojih pet minuta.
Nakon svečanog prijama u Banovini Pétronille Tijardović je dočekana u Hrvatskom domu, u prelijepoj koncertnoj dvorani koja nosi ime njezina djeda. Kao domaćin ju je uime svih zaposlenika Hrvatskoga doma pozdravio Marin Spetič, voditelj marketinga, uz prigodni poklon – plakat Tijardovićeve „Avanture u Šangaju“ prepoznatljiva dizajna Mile Modica. Talentirana sopranistica Neda Pejković, koja je u istoimenom djelu utjelovila glavnu junakinju Min, uz klavirsku je pratnju Zorana Velića emotivno otpjevala jedan od najpamtljivijh dijelova: „Crnko mala, rodni gdje ti je kraj“. Herci Ganza, koordinatorica Organizacijskog odbora manifestacije Godina Ive Tijardovića i Jakova Gotovca, istaknula je važnost očuvanja baštine naših glazbenih genija i iznimnu radost što se preko gospođe Pétronille Odbor povezao s obitelji Tijardović. „Sretna sam što čuvate uspomenu na moga djeda“, gospođa Tijardović je istaknula ponosno promatrajući slike splitskog glazbenog čarobnjaka. Priznala nam je da je na putu iz Pariza gledala njegovu fotografiju i pomislila – kako bi bilo lijepo da je živ i da može vidjeti što njegov Split radi za njega…
Kozmopolitkinja, na djeda
- Priča o našoj obitelji priča je pravih kozmopolita nevjerojatnih korijena. U mom se sinu, primjerice, miješa hrvatska, talijanska, vijetnamska, francuska, židovska, poljska i tuniska krv. Moja je majka iz Vijetnama, tako da egzotični krajevi, poput Šangaja, koji je lijepo prikazan u Hrvatskom domu kroz djelo moga djeda, također nisu nepoznanica. Kad je djed bio direktor zagrebačkog HNK-a, stalno je imao posjete francuskih kompozitora, bili smo povezani čak i kumskim vezama. Živjeli smo uz glazbu, u Parizu sam redovito išla na koncerte, volim i suvremenu glazbu, a kad bih dolazila u Zagreb, upijala sam potpuno druge žanrove. Nitko u obitelji nije mogao pobjeći glazbi, svi je volimo, sve nas povezuje, smatramo je važnim dijelom sebe.
Izrazila je oduševljenje dijelom izvedbe „Avanture u Šangaju“, koju publika otvoreno zaziva u redovnom programu Koncertne dvorane Ive Tijardovića.
- Jako me se dojmila izvedba vaše splitske Min, Nede Pejković. Jedva čekam pogledati „Avanturu“, nadam se već ove jeseni. Razgovarala sam s redateljem Ivanom Leom Lemom, spomenula sam da jako volim Puccinija, a Gianni Schicchi se čuje u „Šangaju“… Divno je što to djelo nije otišlo u zaborav, što živi u svom gradu, među ljudima koji ga, koliko čujem, vole i hvale.
Uzbuđenje, ali i strahovi zbog „Dioklecijana“
Pitali smo jesu li do nje došli dojmovi o „Dioklecijanu“, a posebno je zanimljiv aspekt zbog kojega je gospođa Pétronille strahovala od ove dugo iščekivane opere.
- Da, čujem da se priča o „Dioklecijanu“, naravno da mi je drago. Idem na večerašnju izvedbu i jako sam uzbuđena što ću konačno vidjeti kako su maestro Hari Zlodre i redatelj Ivan Leo Lemo, s toliko posvećenih umjetnika, napravili ovu priču koja je mom djedu prije svega bila povijesno važna. Moram priznati da me bilo malo i strah da Splićani ne pomisle da je Tijardović izdajnik jer je sad „izronila“ neka njegova druga glazba, potpuno drugačija od opereta kojima se proslavio i kojima je tako živopisno oslikao svoj grad. Ovo je Tijardović kojega ljudi još ne poznaju. On je mnogo više od onoga što ste vi dosad saznali o njemu i čuli iz njegove glazbe. „Dioklecijan“ je više od opere – to je daleka, a važna splitska povijest, povijest velikih vođa, sukoba i promjena, koja je važna da bismo je uklopili u mozaik svoga današnjeg identiteta.
Tijardović kao pravi Splićanin – opere je pisao na kavi!
- Ljude posebno oduševi kad im otkrijemo da je Tijardović svoje prve opere pisao – na kavi! Moj je dida pravi Splićanin! Obožavao je sjediti s ljudima, promatrati ih, družiti se i raditi u ugodnoj atmosferi, uz razgovor, pjesmu… Gledajući njegov život, vidi se da je sva mladenačka djela napisao s lakoćom. To je njegov genij – imao je umjetnost u sebi. Predivno je crtao, skladao… Kad promatramo taj umjetnički aspekt, živio je baš lijep i ispunjen život. Bio je pametan, snalažljiv, znao je pošteno zaraditi kruh svojim talentom. Prije tridesete je već bio „faca“, s „Malom Floramye“ je odmah postao poznat jer je razumio svoje ljude, oblikovao je obrise svoga grada, a opet sasvim razumljive zapadnjacima. Naš je Split bio provincija, borio se sa siromaštvom, nepismenošću, ali borio se vrhunski – humorom, šarmom, ljubavlju, koja izvire iz mnogih likova koje je moj djed zamislio.
Zagrebački stan, splitsko stanje uma – Tijardović s obitelji i prijateljima
Zanimalo nas je kakav je Tijardović bio karakterno te kako je njegova obitelj provodila vrijeme, osobito svoje zagrebačke dane.
- Preosjetljiv. Tipični hipersenzibilni umjetnik. Cijela je obitelj takva, ali sad s ovim vremenskim odmakom razumijemo zašto. Proživio je nevjerojatan život, preživio strahote, neizvjesnost, ratove, sve to ostavi dubok trag u čovjeku. Oko djeda je u kazališnoj kavani u Zagrebu uvijek bilo mnogo ljudi, buke i smijeha, svi su ga voljeli. Upijao je sve iz svoje okoline – kako ljudi govore, kako se smiju, koje ih teme zanimaju. Zato su nam njegovi karakteri toliko bliski – imao je žicu za psihologiju. Naš je stan u Zagrebu, zanimljivo, bio potpuno splitski! Kuhala su se samo dalmatinska jela, i ja odlično spremam pašticadu, brudet, njoke… Zamislite, stan kao prava mala enklava, ondje se govorilo samo dalmatinski. Kad sam došla na studij u Veneciju, sve sam razumjela, prijatelji su bili oduševljeni koliko mi je toga poznatoga zbog dalmatinskog govora.
U našoj je kući uvijek bilo mnogo gostiju, posebno iz umjetničkih krugova, imali smo salon u kojem je sve vrvjelo od buke, moja je baka bila sjajna domaćica. Naša su vrata uvijek svima bila otvorena, tako živim i danas, iako Francuzi baš i nemaju taj običaj. Mi smo se voljeli družiti i održavati kontakte s prijateljima, na tome smo gradili uspomene. Zanimljivo je, kad govorimo o umjetničkom društvu, da se u Splitu u jednoj zbirci čuva vrijedna slika koju su prijatelji poklonili mom djedu. Zove se „Ribar“, djelo je Emanuela Vidovića. Na poleđinu slike potpisali su se mnogobrojni važni umjetnici i napisali su nešto mome djedu. U šali se zna govoriti da zbog toga poleđina slike vrijedi čak i više od prekrasne prednje strane. Najkraće rečeno, našoj je obitelji uvijek najvažnije bilo čuvati i njegovati prijateljstvo. Prijateljstvo je najveća ljudska kvaliteta, u kojem god vremenu živjeli. Moj se djed stalno dopisivao sa svojim prijateljima, našla sam nevjerojatnu količinu pisama, glazbenici su se tako borili protiv udaljenosti i zaborava. Bilo mi je vrlo emotivno vidjeti koliko je djed držao do bliskih ljudi.
Borba za izgubljene memoare
Nemjerljiv su doprinos glazbenoj povijesti Tijardovićevi memoari, koje je znalački uredio Marin Kuzmić. Međutim, potraga za sve dostupne, ali i skrivene i zametnute spise, nije bila laka.
- Treći dio memoara bio je dio sa sadržajem koji se ni pod razno nije smio govoriti za vrijeme komunističkog režima. Kad je djed napisao taj dio, ostavio ga je u Njemačkoj kod sina Zvonka (Zvonimira). Moj je tata uvijek pitao gdje je treći dio memoara, ali Zvonko ga nikad nije htio dati jer je bio politička izbjeglica. Kad je Zvonko umro, moj rođak Ralf (njegov sin), koji ne govori hrvatski, godinu je dana sređivao sve obiteljske stvari, slike, spise… Treći je dio bio skriven u nekoj kutiji ispod pisama i drugih stvari. Pravo je čudo što smo naposljetku na relaciji Zagreb-München-Pariz ipak našli i te zapise. I danas imamo taj sjajan rad urednika Marina Kuzmića, „Život i vrijeme: memoari slavnog Splićanina“. Volim čuti to „Splićanin“ U duši sam i ja Splićanka. Nosim to zanimljivo ime, Petronila, koje se zahvaljujući mom djedu nije zaboravilo.
Majstor slike, scenografije, filma
- Često se postavlja pitanje otkud Tijardović i u polju filmske glazbe. Jako je dobro razumio film jer su mu sva osjetila sjajno radila, promatrao je prostor kao slikar, a glazbu je osjećao. Moja je majka uvijek isticala da smo sretni što je djed tako talentiran i što s lakoćom piše sjajnu glazbu, jer time je uvelike olakšao i uljepšao i naše živote. Otvorio nam je neke nepoznate vidike, kretali smo se u društvu umjetnika, cijenili smo trud, ljepotu i kvalitetu. Ne čudim se što je, kao slikar, razumio kako treba pristupiti filmskoj glazbi. Njegova slikarska memorija, uz činjenicu što je bio i scenograf, mnogo je pomogla da shvati zakonitosti filma i pronađe trenutke u kojima je glazba važna kao i radnja. Mene je, kao arhitekticu, naučio mnogo toga, zbog njega sam drugačije promatrala prostor, kako se jedna ideja inkorporira u nešto veće… Arhitekti su prvi ljudi koji su istinski razumjeli kino. On je imao i oko i uho za film, zato je bio korak ispred mnogih.
Neostvarena želja – Zapovijed maršala Marmonta
Kad smo pitali koje bi još Tijardovićevo djelo gospođa Pétronille voljela vidjeti, nije se mnogo premišljala.
- Operu „Zapovijed maršala Marmonta“! Ne znam o kakvoj se glazbi radi, ali voljela bih vidjeti da djedove opere žive. I njegova prva opera „Pierrot Illo“ zanimljivo je opisana, vjerujem da bi imala svoju publiku. Važno mi je da djedova djela svjedoče o povijesti, a najviše bi me veselio kad bi se mladi što više uključili u otkrivanje njegovih djela. Bez mlade publike ne može se ići naprijed. Mladima jako nedostaje klasična glazba, to je općeniti problem u Europi. Moramo približiti klasiku novim generacijama. A vjerujem da moj djed može premostiti taj problem svojom glazbom. Najljepše je i najvažnije kad prođu godine, a djelo živi. Možemo nečiju glazbu doživljavati kao bolju ili lošiju, i prirodno je i normalno da imamo različite dojmove, ali kad vidimo da je nešto važno, da može odgojiti bolje ljude i biti važan svjedok vremena iza nas, to trebamo čuvati od zaborava.
„Marjane, Marjane“ na stadionu
A ako nas je nešto oduševilo, to je odgovor na pitanje koje joj je djedovo djelo najdraže.
- Možda će kome biti smiješno ovo što ću izdvojiti kao nešto najljepše što je moj djed napisao, ali ništa u meni ne izaziva emociju kao kad se na stadionu pjeva „Marjane, Marjane“. Kad sam to čula na utakmici, ganulo me do suza. Cijela obitelj obožava sport, to nam je očito svima u krvi. A na djedovoj bisti na Mirogoju pišu ti stihovi. Majka mi je Parižanka, otac mi je rođen u Zagrebu, ali pod kožom su Split, Marjan, baština moga djeda…
