Ako oči govore sve, onda je Petra pravi primjer govora očiju. Njene oči svjetlucaju kao kod malog djeteta! A govor tijela, on odiše jednostavnošću. Petra Kovačić Botić, glumica je baš od formata. Nije plakat! I odudara od onog možda nepravednog suda kako su glumice (i glumci) nešto posebno i umišljeni u običnom životu.
Naravno, ne svi, ali upoznao sam neke koji eto glumataju i kad su daleko od kamere i kazališnih dasaka. Dakle, iznenadila me ugodno ovogodišnja dobitnica nagrade „Judita“ s netom završenog Splitskog ljeta. Iznenadila jednostavnošću i neposrednošću.
To ulaženje u tuđe živote, to bojanje, to filigransko klesanje nekog lika nepoznate osobe, kreiranje nekoga ili nečega-je li to izazov koji traži i nešto više od dara i svega naučenog na Akademiji ili izvan nje. I sad se spusti zastor i sve to treba ostaviti tu gdje je ta „druga osoba“ bivala. I to za tren treba obaviti! Što prije, to bolje. Kako krenuti u obični svakodnevni svijet?
- Mislim da sve nabrojano zapravo služi pronalasku samoga sebe. Glumac koji je “ulazeći u tuđi život” bliže sebi, bliži je istini tog drugog. S druge strane, pitanja "tko smo" i "što smo" svakom se od nas roje u glavi i svatko na njih odgovara kako zna i umije. Odgovarajući na pitanja o drugom, glumac dolazi do odgovora o samome sebi. Putem se često dobro zabavi i bude nagrađen pljeskom; riječ je o nekoj vrsti terapije. Ponekad rad ima i traumatskih svojstava, jer gluma nije samo “igranje nekog drugog” nego i rad s drugima. Drugi su ponekad blagoslov, a ponekad pakao, kako bi rekao Sartre, što je isto svojevrsni izazov. Da rezimiram, riječ je o zanimljivom zanatu koji traži puno radoznalosti, i malo ludosti.
Neš'ti Petre
Ajme koji lipi odgovor! Zašto sam ovo pitanje postavio? Pa iskustvo mi govori da neki glumci, neke glumice često glumataju i u stvarnom životu. A Vi, draga Petra, sušta suprotnost! I zato moje oduševljenje!?
- Od glume zarađujem za kruh, pomisao da “glumatam” kad to ne traži posao mi se ne sviđa. Dapače, ponekad dok imam intenzivne probe nedostaje mi život u kojem nema toliko “drame” i u kojem samo odem po spizu i usput popijem kavu. Često se uhvatim kako uživam u tome da budem samo promatrač. Pretpostavljam da ste to pitanje postavili zbog mističnosti kojom je obavijena gluma kao posao... Postoje razni pristupi tom zanatu, sigurna sam da neki i jesu mistični, ali ja sam pobornik onih konkretnih i konstruktivnih. Romantiziranje mi odmaže, jer mi se gluma čini bližom rudarstvu nego sanjarenju.
Judita, priznanje je koje ste nedavno zasluženo dobili, ali i obveza! Neki, oni dobronamjerni će to prihvatiti s ushitom, a ima i onih što će reći : "Neš' ti nje! Kako se nosite sa Splitom, s mentalitetom koji je malo, onako...A onako…“Neš'ti nje!?
- Jako sam počašćena nagradom “Judita”, dijelom zato što mislim da je to ujedno priznanje i za cjelokupnu predstavu LizistRATa, koja je od velike važnosti za splitsku kazališnu scenu. Uvijek mi se činilo da splitski mentalitet uživa poziciju nečega do kraja nedokučivog, čemu se mnogi dodvoravaju. Ali i taj mentalitet je nestalan i promjenjiv, da ne kažem prevrtljiv. Meni je najljepši dio tog mentaliteta crni humor, a najtužniji je zaborav. “Neš ti” ima široku upotrebu, pa evo na primjer može se reći "neš ti splitskog mentaliteta" i "neš ti mene koja o njemu govorim".
Izvor majstorski stiliziranog glumačkog ludila
A nameće mi se sad i ono pomalo otrcano pitanje o glumačkim uzorima. Tko Vam je bio uzor?
- Nisam imala glumačkog uzora, nemam ga ni sada. Postojali su i postoje mnogi glumci čije radove volim. Omiljeni su mi oni koji sebe ne shvaćaju previše ozbiljno, a imaju odgovornost prema svom radu. Na primjer, Predrag Ejdus koji se ljulja na dječjem konjiću igrajući Šabeljskog u beogradskoj predstavi „Ivanov“. On je odličan primjer glumca koji se neodoljivo zabavlja na sceni. Troje besprijekornih glumaca predstave “Fragmenti” u režiji velikog Petera Brooka nezaboravni su generatori glumačkog minimalizma i duhovitosti, a glumački dvojac iz “Absolutely Fabulous” nepresušni je izvor majstorski stiliziranog glumačkog ludila.
Kad se odmaknemo od pozornice i u uđemo u stvarni svijet, što Vas čini sretnom kad ste u životnoj ulozi jedne obične Petre; je li to glazba, društvo, šetnje…?
- Volim dane u kojima smijem biti spontana, pa onda spontano ne radim ništa ili odem s mužem po nabavku za ručak, usput stanemo na kavu ili dvije, koji gemišt, a ručak kuhamo sutra. Najsretnija sam kad se naspavam. Volim ići na koncerte, raditi njoke, skakati u more i plivati, putovati, ići na neplanirane izlete, gledati filmove u kojima se tek nakraju otkrije tko je ubojica. Zadnji film o kojem sam dugo razmišljala je “Hand Of God”, serija “Ethos”, a knjiga “Deca” Milene Marković. Koncerti o kojima razmišljam su najčešće oni na koje planiram ići ali zbog obaveza ne uspijem. Smiruje me maštanje o svom stanu i o životu u jednom gradu. Volim fino jesti. Volim duhovite ljude i one koji ne govore više nego što je potrebno.
