63. Hvarske ljetne priredbe 5., 6. i 7. rujna ugostit će glumačko-plesni nastup renomirane umjetnice Ivane Jozić koja će oživjeti koncept „I Believe In The Legend Of Love“ kultnog belgijskog suvremenog umjetnika Jana Fabrea. Predstava je inspirirana potresnom pjesmom Bobbie Gentry ‘Ode to Billy Joe’, a pisana je u formi muškarčeva pisma voljenoj. Predstavi u kojoj će se pojaviti motivi života, ljubavi i smrti prethodit će predstavljanje knjige From Act to Acting. Jan Fabre's Guidelines for the Performer of the 21st Century (Od čina do izvedbe. Upute Jana Fabrea izvođaču 21. stoljeća), a umjetnički će dvojac održati i radionicu iz istog područja. Uoči predstave razgovarali smo s Ivanom Jozić o njezinim neobičnim umjetničkim putovima, radu i životu i inozemstvu, projektima koji su je oblikovali kao umjetnicu, ali i savjetima o doživljaju umjetnosti kao međuprostora između naporna rada i igre bez granica.
Vaša je plesna priča počela u Hrvatskoj, ali vrlo se brzo protegnula izvan njezinih granica. Kako je tekao Vaš plesni razvoj i kako ste došli na ideju odlaska iz nacionalnog baletnog ansambla u neke nove umjetničke avanture?
'93. sam otišla na akademiju suvremenog plesa u Londonu, ali prije toga sam u Zagrebu završila baletnu školu i bila članica ansambla Baleta zagrebačkog HNK-a. U jednom sam trenutku tijekom baletne škole shvatila da me više zanima suvremeni ples. Prošla sam na audiciji u Londonu, dobila stipendiju i završila akademiju. Nakon toga sam diljem Europe radila kao freelancer. Kad sam saznala da Jan Fabre ima audiciju u Parizu, otišla sam na nju, prošla i počela raditi s njim na izvedbi „Ja sam krv“. Vrlo brzo nakon toga počela sam igrati i solističke uloge. Tako je počela moja belgijska priča, koja traje od 2003. Zaljubila sam se u Belgiju koja je u umjetničkom smislu vrlo progresivna i to me nagnalo da ostanem ondje.
Kako ste shvatili da kao plesačica tražite odmak od klasičnog baleta? Koliko je taj prijelaz u suvremeni ples bio zahtjevan?
U meni se interes za suvremenu umjetnost probudio tijekom posljednje dvije godine baletne škole jer mi je klasični balet postao previše hermetičan, iako ga i danas jako volim. Moja me mama, koja je također kazalištarka, potaknula da idem na predstave na tjednu suvremenog plesa. U suvremenom me plesu najviše privukla činjenica da se neke druge umjetnosti susreću u kombinaciji s plesom. Zato sam odlučila potajno odlaziti na neke radionice suvremenog plesa u Pariz, prije se nije smjelo multitaskirati s baletom, iako još nisam sasvim sigurna zašto. U Zagrebu sam također u tajnosti išla na poduku kod Mare Sesartić, nakon svojih redovitih baletnih proba.
Kako ste se pripremili za londonsku audiciju koja Vas je u mnogočemu usmjerila na novi životni put?
Kako je u suvremenom plesu tehnika je potpuno drukčija od one baletne, a drukčiji je i pristup tijelu, kad sam išla na audiciju u London, zamolila sam Nedu Turković, koreografkinju iz Samobora, da sa mnom napravi jednu suvremenu koreografiju. Prošlo je sjajno, dobila sam stipendiju za nastavak školovanja, ali uslijedile su trnovite godine u kojima sam se pokušavala uvjetno rečeno „riješiti baleta“ u svom tijelu. Jan Fabre u svojim je predstavama mnogo koristio klasični balet, ali s druge je strane i majstor fizičkog teatra i istraživanja, što je za mene bio sjajan spoj i idealna prilika za razvoj talenta. Danas sam jako zahvalna što sam prošla i jedno i drugo, smatram da je to ključno, posebno za mlade umjetnike – prolazak bilo koje vrste „drila“, da se postavi dobra baza koju nadograđujete. Kad imate tu bazu kao referencu, možete se referirati prema toj bazi, možete je lomiti i graditi.
Projekti u kojima ste se nakon školovanja zatekli zahtijevali su mnogo više od plesne vještine. Kako ste razvili glumačke kompetencije? Jeste li se pribojavali tog aspekta koji je suvremeni ples zahtijevao od Vas?
Jedna kompanija s kojom sam radila prije Fabrea doslovce me natjerala da glumim jer su u meni vidjeli potencijal. Na početku sam se bojala riječi na pozornici, što je i inače plesački strah, a ujedno i velika šteta. Fabre plesače često koristi kao glumce, oni imaju nevjerojatnu prirodnost i vezu s tijelom koja bi i riječi učinila stvarnijima. Nakon toga sam došla kod Fabrea i počela igrati verbalne solo uloge. Kod njega se nisam bojala glume jer je on izvrstan redatelj kod kojega riječ kreće iz tijela, a cijeli je njegov koncept u službi izvođača.
Kad sam procijenila da nemam dovoljno glumačkog znanja, otišla sam u London na dramsku akademiju i godinu dana radila na razvoju teksta. Englezi su više usmjereni na tekst nego na glumu, oni imaju stav da vas nitko ne može naučiti glumiti, ali možete usavršavati rad na tekstu. Kad sam shvatila da sam na pozornici stvorila tehniku prirodnosti, odlučila sam da to moram malo prodrmati. Ne zanima me stagnacija, to mi je dosadno, stalno imam potrebu za eksperimentiranjem i izazivanjem same sebe.
Koja je, po Vašem mišljenju, temeljna razlika između glumačke i plesne izvedbe?
Gluma je, kao i ples, iznimno slojevita vještina. Trenutačno se intenzivno bavim glumom pred kamerom, koja je potpuno drugačija od kazališne glume, to mi je također izazovno. Da biste tekstom koji izgovarate izazvali emociju ljudi koji vas gledaju, time se morate jako pozabaviti, što uopće nije lako. Tekst je puno delikatniji, u njemu možete lakše „zavarati“ ljude, a u plesu se vidi tko nešto može ili ne može. Kod glume se zna dogoditi da gledatelj ne raspoznaje sviđa li mu se glumac kao osoba ili njegova gluma. Međutim, s vremenom se u obje branše može uočiti tko radi na sebi, a tko ne.
Ples je izuzetno zahtjevan medij, jeste li se ikad zatekli u razmišljanju koje su granice tijela u plesu?
Posljednjih sam se godina više bavila dramskim ulogama, a manje plesom. Imam 50 godina i jasno je da ne plešem kao svoj prvi solo s 28, ali Jan Fabre to od mene i ne traži – ja nisam ni ista osoba kao ona 28-godišnja Ivana. Međutim, sad me u ovom solu u „I Believe In The Legend of Love“ Fabre opet izazvao da plešem i da otkrivam neke novitete u plesu koji volim. Ples je nevjerojatan medij, potpuno drugačiji od riječi, a opet iznimno učinkovit.
Na Hvarskim ljetnim priredbama predstavit ćete i jedan zanimljiv književni novitet?
Tako je, TIM press izdao je knjigu From Act to Acting. Jan Fabre's Guidelines for the Performer of the 21st Century (Od čina do izvedbe. Upute Jana Fabrea izvođaču 21. stoljeća). Naime, Fabreova metoda rada na tijelu zove se „From act to acting“. O toj je temi Luk Van den Dries napisao knjigu, na kojoj se radilo s izvođačima i učiteljima trupe Troubleyn, uz mene su to još i Annabelle Chambon i Cédric Charron. U toj se knjizi predstavljaju smjernice za izvođača 21. stoljeća. To je za Fabrea netko tko može na istom nivou i plesati i glumiti te stvoriti koheziju da se homogeno izrazi ono što je potrebno u izvedbi, ono što treba biti preneseno gledatelju. Fabre je bio pionir koji je performance art unio u kazalište i tako razvio svoj fizički teatar, teatar trenutka.
Osim predstavljanja knjige, zainteresirane umjetnike očekuje i vaša zajednička radionica. Je li ona namijenjena isključivo plesačima?
Na Hvaru ćemo održati radionicu „From act to acting“ jer se kod nas kontinuirano održavaju radionice u Trobleynu u Atwerpenu, ali i po cijelom svijetu. Na radionice su dobrodošli svi znatiželjni – znatiželja je uvijek baza učenja. Naravno, dobro je osvijestiti da su one fizički izuzetno zahtjevne i traže jaku tjelesnu disciplinu. No može se mnogo naučiti i iz samog gledanja i slušanja. Fabre će zainteresiranima sigurno dati injekciju znanja i inspiracije iz mnogo perspektiva – kao vizualni umjetnik, kao filozof, antropolog... Ljudi iz brojnih branša vezanih za kazalište gledaju te radionice i o njima pišu znanstvene radove.
Koliko nam možete reći o premisi iza „I Believe In The Legend Of Love“ čiju ćete hvarsku premijeru izvesti 5. 9.?
Ova predstava ne namjerava šokirati, nego evocirati, poticati ljude na razmišljanje. Ovo je vrlo osobna priča, poetična, bavi se ljubavlju, životom i njegovim krajem. Drukčija je od mnogih Fabreovih uradaka, a on je, kao izuzetan umjetnik i redatelj, u službi mene kao izvođača. K tome je i znatiželjan kao malo dijete koje se došlo igrati. Njegova radoznalost, otvorenost i čistoća brzinom svjetlosti proizvode predstave i osvajaju publiku. Nadam se da će tako biti i ovaj put.
Kako ste se odlučili baš na kazalište na Hvaru?
Već smo nekoliko godina bili u komunikaciji s glumcem i direktorom Hvarskih ljetnih priredbi Jurom Radnićem. Osim toga, lijepo smo spojili i činjenicu da i Fabre i ja ljetujemo na Visu pa nam je ovo divna stanica na putu.
Što vas posebno ispunjava u poslu kojim se bavite?
Bavim se poslom koji je u suštini igra. To je ogromna privilegija. Neću reći luksuz – jer se zbilja naradite, ali privilegija definitivno jest. Da biste se igrali, morate biti živi, morate imati sposobnost eksperimentiranja, istraživanja, nošenja s neuspjehom. Ako se umjetnost odrađuje samo kao posao bez igre, gubi svoju suštinu.
Što planirate nakon Hvarskih ljetnih priredbi, odmor ili nastavak turneje?
Inače volim u rujnu ostati na Visu, ali sad nakon Hvara moram otići u Belgiju. Nakon toga ovu istu predstavu igramo u Milanu, zatim idemo u Napulj, igramo osmosatnu predstavu „Peak Mytikas“ koju smo napravili prije godinu dana, a istovremeno imam neke projekte i radionice u području filmske glume. Igram i predstavu s umjetnicom Jelenom Jurešom iz Novog Sada koja trenutačno živi i radi u Belgiji. Iako uživam u gustom rasporedu i novim suradnjama, sretna sam kad mogu raditi u svom Antwerpenu – blizu svoje kćeri.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Splitsko-dalmatinske županije u okviru Javnog poziva za financiranje promicanja i razvoja kulturnih sadržaja
