Jednostavno sam je morao zabilježiti! Jednu mladu otočku djevojku, teško uhvatljivu, nenametljivu, a sveprisutnu. Ona je…A što ona nije?! Idemo najprije od fotografije, njenih snimljenih detalja koji su obišli svijet; od luških štrada, sutona i zora, koji izazivaju suze radosti potomcima Lučana, od Amerikah do Nove Zelande…Zadivljujućih detalja koje se mogu zabilježiti samo srcem.
- Ljubav prema fotografiji postoji od kad znam za sebe. Kao dite volila sam listat foto albume. Volila sam se fotografirat, ali i biti fotografirana. Sada mi je drago jer zaista imam dosta uspomena iz svog djetinjstva na fotografijama, iako tada nije bilo "škljocanja" ko danas, već ograničen broj fotografija, i onda čekanje dok se razviju. Sjećam se u osnovnoj školi kada sam od tetke dobila novac, bez razmišljanja sam kupila svoj prvi analogni fotoaparat. Nakon par godina, kada su počeli biti popularni prvi digitalni fotoaparati, opet sam od iste tetke dobila novac i taj put kupila svoj prvi digitalni mali Olympus. Pojavom digitalnog fotoaparata i neograničenog fotografiranja, više nisam bila usmjerena samo na fotografije sebe, i ljudi oko sebe, već sam kroz objektiv počela promatrat svijet. Sjećam se jednog zalaska sunca fotografiranog iz trajektnog pristaništa u Veloj Luci, boje su bile čudesne. Tada sam, onako iz šale, poslala fotografiju u Otvoreno more na natječaj "More u mom oku". S obzirom na to da i more volim jednako kao fotografiju, nekako mi je bilo logičan slijed da pošaljem tamo fotografiju. Nisam očekivala da će biti objavljena. Tog jutra, kad je Otvoreno more stiglo na kioske, svi su me zaustavljali da mi jave da je tamo moja fotografija. Ne znam, valjda je to bio neki okidač da se još jače uhvatim fotografije. Tada sam već zahtijevala novi i bolji fotoaparat, počela sam sve češće fotografirati, iako sam već i prije bila stalno s fotoaparatom u ruci. Kasnije mi je druga tetka kupila prvi DSLR fotoaparat. Hvala joj za to, jer na neki način je odredila moj životni put koji je ljubav prema fotografiji pretvorio i u nešto od čega sam počela i zarađivati, nešto čime sam počela prenositi poruke, volontirati na razne račine. Nema polja u mom životu u kojem nisam donila fotografiju.
Fotografija je jedna vrsta slobode
Koji su tvoji najčešći motivi? Znam, reći ćeš…
- Najčešće su vezani za Velu Luku i otok Korčulu. Jednostavno obožavam ovaj otok i ovo mjesto, želim stvarati što više kadrova koji će ostati trajno zabilježeni, a trenutno poslani u svijet (jer nam srećom današnja tehnologija to omogućava jako brzo)... Priroda, more, ulice, arhitektura, ljudi... Ne mogu opisat koliko je dobar osjećaj kad fotografiju Vele Luke stavim online i kada se javljaju Lučani diljem svijeta, i kada shvatiš koliko njima samo jedna fotografija ovog mista znači. Onda znaš da si onaj osjećaj koji ti imaš u trenutku fotografiranja, uspio priniti na druge. S vremenom se moje zanimanje u fotografiji širilo, motivi i kadrovi su postali raznoliki, ali ta ljubav prema otoku je uvik ostala, i nekako u tome najviše uživam. Znam da ponekad izluđujem ljude, jer fotoaparat je stalno uz mene, u mojim rukama, ali isto tako znam da im kasnije bude drago za neke uspomene koje sam trajno zabilježila. Jednostavno funkcioniram kroz objektiv. Gledam more, uživam i odjednom moram to zabilježiti bez obzira što sam možda tu istu lokaciju već milijun puta fotografirala, gledam hranu i šarenilo boja u njoj, moram ih zamrznuti u kadar, šetam ulicom i u sasvim neobičnim motivima vidim savršen kadar. S druge strane volim i sama kreirat i osmišljavat umjetničke kadrove, jednostavno eksperimentirat. Fotografija je način na koji se najlakše izražavam i oružje kojim želim poslati poruke. To je jedna vrsta slobode za mene.
Ali, nije samo fotografija. Tu je i Luka Mozaika?
-Aktivan sam član Udruge Likovno stvaralaštvo Vele Luke koja je trenutno najviše poznata po projektu Luka Mozaika. Sve je počelo pred kraj 2014. godine kada se skupina povezanih i nepovezanih ljudi okupila u staroj napuštenoj tvornici limene ambalaže u Veloj Luci. Udruga je oživila zidove ambalaže multimedijalnom izložbom. Nakon toga stvari su se počele odvijati brzo: izložbe u ambalaži, izložbe u javnom prostoru Vele Luke, rad s djecom, filmski festivali, večeri poezije, koncerti... I najznačajniji projekt od svega Luka Mozaika, te radionica izrade mozaika. Mislili smo napraviti nekoliko metara mozaika, a onda se nametnula ideja najduže šetnice u mozaiku na svijetu. Danas u ambalaži mozaike izrađuju ljudi iz cijelog svijeta koje kasnije ugrađujemo na šetnice u Veloj Luci. Svatko tko želi može preko mozaika ostaviti svoj trag u Veloj Luci, što je izvanredna turistička ponuda za ovo misto, ali i cili otok. Ambalaža je postala jedna mala, ali velika obitelj. A stara i napuštena tvornica koja je nekad hranila mnogobrojne Lučane , oživljena je ovog puta na jedan drugi način. Najvažnije od svega, Ambalaža svima daje priliku da se izraze, Ambalaža ne dijeli ljude, i u svima vidi potencijal.
Mali broj ljudi na leđima nosi velik posao volontirajući u održavanju ovog projekta, ali i ostalim aktivnostima Udruge i nekada je zaista uz vlastite obveze. i posao, teško sve stići i organizirati. Na kraju dana prošetaš već postavljenim mozaicima i shvatiš da se trud isplatio, vidiš jednu ogromnu ljubav nas u Udruzi i svih onih ljudi koji sudjeluju u ovom projektu. To je jednostavno ljubav prema Veloj Luci, ljubav prema otoku i ljubav prema stvaranju. Smatram da je važno u svemu što radiš u životu jednostavno ljubav koristiti kao začin.
Znam…Znam da mi je čuveni kipar Ante Marinović ponudio da ostavim i vlastiti trag. Ali me nisi snimila tog trenutka. Fotografija je umjetnost i umijeće, mozaik također. Ali, stigneš i na Zubatac?
-Jo, jadno mi je ža, ali drugi ću put. Aktivan sam član i DSRR Zubatac. Dida mi je bio član, kasnije i otac s kojim sam često odlazila na druženja kluba i tako s vremenom i sama postala član. Ne bavim se ribolovom, ali se bavim svime ostalim u klubu. Naravno i tu je fotoaparat uvik sa mnom. Ali ono što najviše volim kroz klub je djelovat na području ekologije. Svake godine pred početak lita organiziramo čišćenje podmorja u Veloj Luci, a prije dvije godine smo i napravili zajedno s udrugom Likovno stvaralaštvo projekt "Reciklaža u Ambalaži" gdje smo uključili i djecu. A nadamo se nakon korone nastaviti s projektom. Projekt uključuje čišćenje šetnica, mora, izložbe, predavanja, projekcije filmova - a sve kako bi podigli svijest o ekologiji. I opet se vraćam na ljubav, sve ove aktivnosti mi se same nametnu iz ljubavi, ovog puta prema moru i prirodi. Osim članstva u Likovnom stvaralaštvu i Zubacu, aktivna sam u mnogim različitim događanjima u Veloj Luci, najviše kroz fotografiju, jednostavno se sve nametne samo od sebe, jer sam uvik spremna s fotoaparatom doći di treba i zabilježiti što treba. Osim fotografije u mom životu važnu ulogu zauzima i biciklizam. Imam osjećaj da sam prije naučila voziti biciklu nego hodati. U Veloj Luci je zadnjih godina postao popularan pustolovni turizam i održavanje mtb i trail utrka uz različite dodatne sadržaje. Pred kraj ljeta se održava manifestacija Vela Luka outdoors, a na početak ljeta Luška strka - Pozdrav ljetu. Tu sam uvik u dilemi, jer obožavam biciklizam i volila bi odradit MTB utrku, a s druge strane obožavam i sportsku fotografiju, te bi volila odradit fotografije utrka. Dva puta sam uspila sudjelovat u utrci, ali uglavnom stanem na svoj bicikl, ruksak s fotoopremom sa sobom i akcija fotografiranja natjecatelja, pa nekako na taj način zadovoljim svoju potrebu i za biciklom i fotoaparatom.
Nera i Bubimir
A Anđela moja, tko bi sve to zabilježio. Tebi dan u tren prođe. Hvala ti na ovom razgovoru!
- Ma, hvala vama, ali isto mi je nešto ža.
A što to?
- S obzirom na to da sve u životu radim kroz ljubav, važno je napomenuti da su i životinje velika ljubav u mom životu, a mislim da to ljudi primijete, jer često me zovu kada pronađu izgubljenog ili napuštenog psa, mačiće i slično. Sva sreća na današnjoj tehnologiji, pa nekako upornim oglašavanjem preko interneta priča uvik dobro završi. Osim pasa i mačaka, prije dvije godine sam imala i akciju spašavanja morske kornjače koja je plutala u akvatoriju Vele Luke, trebalo je dignuti na noge par članova DSRR Zubaca jer nije bilo vremena za online traženje pomoći. A ža mi je što me niste upitali za Neru i Bubimira. Ljubimci kujica Nera i psić Bubimir su nedavno stigli u moj život i postali moji svakodnevnim modeli pred objektivom. Moram priznat da zbog njih ne stignem ni biciklu voziti kao nekada, često mi nedostaje da dan umjesto 24 traje 48 sati. Ali ljubav koju pružaju ta mala čupava bića je nezamjenjiva. I kada te ljute, i kada moraš vikati na njih, zapravo se u sebi smiješ jer postoje. Nera je kujica dovedena iz azila, a Bubimir pas spašen iz šume u kojoj je bačen. Na kraju svega ću napomenut kao što sam već bezbroj puta rekla - svemu me vodi ljubav, ljubav je pokretač svega, ljubav mi daje neku pozitivnu energiju koju unosim u svaku svoju radnju. Mislim da bi ljudi trebali više voliti, više na svijet gledati očima ljubavi, više unositi pozitivne energije i izbjegavati stvari koje ih čine nesretnima, vjerovati u sebe, vjerovati u nemoguće i smijati se.
