Prije nekoliko godina, napisao sam esej o Splićanima, njihovom mentalitetu. I mislim da sam bio poprilično objektivan. Barem sam tako prosudio u toj svojoj „nedužnoj krivnji“. Bilo je to viđenje čovjeka iz ovoga grada koji se nije srodio baš s tim mentalitetom i nadao sam se da će me nakon toga ljudi zvati i da će biti mnoštvo pokuda na moj račun. Što ne bi bilo neuobičajeno.
Govorio sam i o odnosu starih Splićana prema životinjama (tovaru), ali i njihovom odnosu prema ljudima iz njihova grada koji su nešto napravili u životu. Pa sam se sjetio tada i Gorana Ivaniševića i brojnih drugih koji su bili slavljeni u svijetu, ali ne i u sredini iz koje su ponikli. Do onog ključnog momenta! A opet, znao sam da sam pretjerao jer ne treba baš sve generalizirati, nisu svi ljudi isti.
I baš se ovih dana mislim (a imam valjani povod) kako je ovaj grad dočekao jedno svoje dijete, jednu vrhunsku dramaturginju, vrhunsku intelektualku koja je kao prva žena u povijesti splitskog HNK zasjela u intendantsku fotelju i kako su nedugo zatim počele i čarke i varke i neslaganje njenim viđenjem teatra i to od onih koji zapravo nemaju blage veze s teatrom.
O Mani Gotovac je riječ, o onoj Mani koja je htjela nešto više napraviti i dati svom rodnom gradu i to pod motom: Grad u teatru, teatar u grad. A lipo je to smislila i osmislila ta Mani koja je kao dramaturg bila cijenjena i u svijetu. Ne samo u Zagrebu. Ona zna što je teatar. Ona je intendant, a to bi značilo da ona u nešto tendi.
ŠTO NE UČINIŠE BARBARI – UČINIŠE SPLIĆANI
Quod non fecerunt barbari – fecerunt Spalatini „brontulao“ (don Frane Bulić)
Baš u to vrijeme, u tom vremenu nerazumijevanja, znao sam popričati s Mani.
I Pitao sam je dira li je to?
– Znate ima u Danteovom Paklu onaj krug, ne znam u kojem krugu su ti grješnici zatvoreni kada stoje svi u jednoj bari i tkogod pokuša izvući glavu, povući glavu vani, udahnuti zrak odmah ga povuku natrag. E tako i u Splitu, postoji jedna potreba da ako netko samo malo izroni iz bare vani da ga odmah za noge i svim sredstvima vuču natrag. Ja sam to znala još dok sam bila u gimnaziji, znala sam da se vraćam u takav grad, znala sam da dolazim u jedan kontroverzni grad koji će imati za mene pohvale i pokude i htjela sam doći u takav grad , u svoj rodni grad.
Ali meni nije jasno zašto?
– Jer sam se umorila od ravnodušja, od stanovite otuđenosti, imala sam potrebu da se u životu suočim s publikom koja će izravno reagirati, to sam našla u Splitu. Napadi o kojima govorite, jedno je pitanje što oni dolaze od osoba koje na žalost kazalište zamišljaju kao jedan muzejski prostor u kojem će uvijek vidjeti ono što oni dobro poznaju. Dakle, ništa im se neće otvoriti, pokazati, iznenaditi ih, šokirati. Ništa od toga ne žele. Oni žele jedan blagopočivajući mir kao da su na nekoj vrsti groblja. Nije kazalište nekrofilno, kazalište je biofilno, kazalište vrvi životom. I to što ja pokušavam u svim našim predstavama to je upravo zadrijeti u život grada, provocirati, govoriti životom o životu našem preko kazališne umjetnosti. Naravno da to uzbuđuje, naravno da to uznemirava. Ali kazalište mora uznemiravati, kazalište je mjesto skandala kaže Paolo Magelli, kazalište je mjesto gdje se susrećemo sa stvarima koje nam nisu bile poznate do sada. Kazalište može biti nešto gdje se zabavljate, može biti i nešto gdje se nečemu podučavate, može biti jedna kulturna institucija u koju ste došli u krasnoj novoj haljini naručenoj za tu zgodu pa vam je važno da se odvija stanoviti društveni život, može biti jedna visoko akademizirana ustanova gdje sa scene vam ljudi govore jako umjetno, jako stručno i jako lijepo, može biti i komercijalna ustanova, tamo se zarađuje i pjeva no sve to zajedno nije moje kazalište. Ono kazalište koju sam ja radila najprije u ITD-u a sada ovdje, to kazalište ima jednu drugu namjeru, ono želi pokazati svojim gledateljima da se o nekim pojavama života može misliti i na jedan drugi, posve neočekivani način, i da taj drugi način može biti nešto kao zagrepsti čovjeku ispod kože, otkriti mu i neki drugi svijet, dovesti gledatelja u situaciju da kaže, pa gle to može biti i tako. To me iznenađuje ali to mi pomaže da razumijem! Riječ intendant dolazi od riječi in tendere što znači razumjeti pa i dalje, znači biti pažljiv. Moja je želja da naši gledatelji dobiju još jedan pogled na život koji dotad nisu imali, da im se omogući još jedno razumijevanje, moja je želja da budem pažljiva prema onome što oni doživljavaju u kazalištu i da im svaki taj susret s kazalištem ne bude nešto što se dogodili te večeri pa poslije više ništa, nego kada se jednom nađu u nekoj sličnoj situaciji koju su gledali u predstavi, onda se prisjete toga što se tamo dogodilo i onda pomisle, možda bih i ja sada mogao poduzeti jedan takav korak , možda bi mi to moglo pomoći. Kazalište je mjesto koje obogaćuje život, daje raskoš životu, oplemenjuje život ali ne samo u smislu neke vrhunske oplemenjenosti nego u smislu običnog, dnevnog, jednostavnog života, jednostavnih pitanja. Naravno, kada vi igrate takve predstave koje su do tog trenutka je takav pogled na svijet je bio nepoznat i sada dolazi gledatelj i vidi nešto nepoznato. To ga može iznenaditi, može ga oduševiti što otkriva nešto novo ali ga može i šokirati jer mu nudite nešto što on ne zna. Potpuno mi je logično da taj šokantni dio našeg kazališta izaziva silnu uznemirenost u našem gradu u odnosu spram kazališta ali i u cijeloj Hrvatskoj. Moram vam reći da se upisujemo i u zemljovid Europe upravo po nekim predstavama koje su tamo putovale i također izazvale taj nemir, uznemirenost, potrebu da se razgovara, dijalogizira. Kad se spusti zastor jedne predstave onda počinje vrijeme onog žamora u gledalištu.
Nastaje riječ?
– Da, to riječ preuzima govor o predstavi. Ta riječ je važna, ona ne smije završiti odmah u neko obično pitanje svakodnevice. Ona se mora nastaviti u našim mislima, razgovorima kasnije. Kazalište se naprosto probija kroz naš život, kazalište je dio našeg života. Ja nisam uzaludno dala sintagmu moje intendanture Grad u teatru, teatar u gradu. Pa i kad odem ne mogu im otići iz njihovih glava, nešto od onoga što sam učinila ostat će i u njihovim glavama, ostat će i na pozornici, ostat će u glavama svih umjetnika s kojima sam radila.
Tako mi je govorila Mani 2002. godine, negdje u travnju, negdje s proljeća, ako se ne varam, a ja se sjetih svega toga ove godine, ove jeseni, nadomak zime, ako se ne varam. I sve mi bi jasno i onda i danas. I ako smijem u ime svih zamoliti: Mani, oprosti nam, ti si naše dite, ti nas najbolje znaš.
Ovo je omiljena pjesma Mani Gotovac
