Sinoćna je premijera „Francuzice“ u režiji i izvedbi Snježane Sinovčić Šiškov i Trpimira Jurkića svojevrstan hommage Iliji Zovku, preminulom glumcu HNK-a. Ugodna i intimna atmosfera dvorišta Nadbiskupijskog sjemeništa, scena pod stablima i uličnom svjetiljkom te jedna mala parkovska klupa bili su dovoljni za stvaranje dvaju svjetova u malom. Priča dvoje umirovljenika koji se slučajno (a opet toliko sudbinski) sreću i isprepliću daleko je od masovnosti, angažiranosti i glamura na kakav smo navikli na Splitskom ljetu. No sad je možda i najprikladnija, u vremenima kada se i publika i glumci uz stroge mjere ograničavaju na minimum rizika i uče postojati u novom normalnom, u vremenu kad je socijalna distanca najčešća sintagma, a na pozornici gledaju dvoje oštećenih likova čija bi bliskost mogla donijeti malo svjetla u potamnjele živote.
Vi ste tehnološki višak, a ja znam samo što je manjak
Pero i Greta sreću se u parku, tijekom njegova rutinskog ispijanja čaja i nastavljanja u nepoznatom smjeru, s bijelom ružom u ruci. Gretu posebno zaintrigira ta ruža njoj nemile boje, koja je podsjeća na vlastitu životnu tragediju. Njezin je život obilježen gubitkom i željom za novim početkom, dok se Pero s vlastitim propustima i spletom nesretnih okolnosti iz mladosti još uvijek ne zna nositi. On u žurbi uočava da za malog radnika ne postoji sveta nedjelja, „danas je svet jedino biznis“, dočim Greta još vjeruje u svijet u kojem čist obraz i riješeni računi mogu proizvesti ravnotežu. Povezuje ih želja za ljubavlju koja se manifestira kroz potpuno različit odnos prema neznancima, i „francuzica“ – Perina razlikovna kapa te Gretina stara školska struka. Pero novoj prijateljici otkriva da mu ta čudna kapa služi kao znak raspoznavanja i odvajanja od svega onoga što predstavlja njegov brat blizanac.
Ispresijecani dijalozi koji variraju od prepirki o novcu do intimnih ispovijesti grade ovu komornu priču koja je toliko moguća u današnjoj svakodnevici. Ljudi su nikad udaljeniji, danas za to postoji i papirnati „razlog“, ušli smo u vrijeme kad je lako biti introvertiran, kad začahuren ljudski duh može opstajati i uz opravdanja zaobilaziti sreću. No svijet je ujedno i pun Gretā koje žude za društvom, razgovorom, prijateljstvom i novim počecima, bez obzira na nenaklonjeno vrijeme i godine. Ta odisejevska potraga za srećom sukobljava se s karakterom čiji je postulat „Bojim se promjena“. Sretna je okolnost što mali, svakodnevni ljudi poput junaka teksta Ilije Zovka još uvijek imaju dovoljno duha da se odupru samima sebi i odluče sreći dati drugu priliku.
