Dok san palija auto za povratak, upitan je:
– Hoćemo do dugopojske crkve?
– Ja bi više volila na Klis pojest janjetine. To je jedino šta tamo vaja.
– Bože mili, samo da te mater ne čuje. Pa ti si sa Klisa!
– Eto, uz janjetinu i ja još vajan.
Svatija san, sada je ljuta na sebe. Lipo san joj govorija da se detalji kupuju kada je sve gotovo, ali ona tvrdoglava ka mazga. Odlazimo iz kupovine stoljeća bez čačkalica za zube.
– Meni vajaš još uvik.
Moran priznat da san i poslin trideset godina zajubjen u moju Božicu. Ljuti me svaki dan, ali ljutin i ja nju.
– Di ćemo smazat kilo i litru vina?
– Ajmo u Ivana, on nan uvik da obilato.
– Da mu nisi gleda ženu! – dobaci mi smrknutin pogledon i prekriženih ruku, suzdržavajući se da mi opali pešćurinu.
– Ma koga ja gledan osim tebe, puslice moja – lagano je uštipnem za bedro. – Ma nu ti ove lipote pod mojin prstima, ne može to zaminit Ivanova žena sa umjetnin sisama.
– Kako znaš da su umjetne? Al si ih dira? Jadna san ti i nevojna… au, au, au.
Uh, šta san napravija, samo budala ne vidi da su umjetne. Znan je kada je cura bila, moja je Božica imala veće od nje, a sada ona ima veće. Kako znan? Pa jer san ih formira davno prije njenog muža Ivana. Dobra je bila u svim pozama u mom autu, ali mater bi me ubila da san je oženija, cilo bi se selo smijalo. Ona je jedina cura u mistu koja se vozila u svin autima, i to više puta. Ivan je već bija u godinama i oženija je onu koja ga tila.
Na kraju se pokazalo da i moja Božica dobro barata pozama, ne samo u autu.
– Ponovo me ne slušaš? Odakle znaš da su umjetne?
– Ženo blažena, bubnija san.
Srića šta smo stigli i više nije pitala, ali svjestan san da će Zorkine sise brzo ponovo doć na tapet.
Kada smo izašli iz auta, oboje smo ostali ukopani.
Raširenih ruku, nogu, a najviše očiju. Jer tribalo je vidit građevinu isprid sebe.
– Špiro, jel ovo ljubičasta boja?
– Koliko me oči služe, bome je.
– Špiro, jesu li oni ovo opiturali kuću u ljubičasto?
– Koliko me oči služe, jesu.
– Špiro, zašto su to učinili?
– Koliko me mozak ne služi, ne znan.
– Špiro, jel ono vire zavjese tvoje matere, iste koje san bacila prije 30 godina?
– Sićan ih se, moja je mater rekla da se ni tinta u crkvi nije osušila, a ti si sve pobacala iz kuće.
– Špiro, jel ti želiš da se svađamo?
– Ne želin.
– Onda umukni i uvjeri me da u ovoj ljubičastoj građevini žive ljudi.
Stojimo u nevjerici da je neko cilu kuću opitura u nijansu trake koja se nalazi oko kapsila.
– Špiro, ljudino moga kraja, baš te lipo vidit! – zavika Ivan priko svih stolova, da su se svi gosti stresli i vidljivo im je kost mladog janjčića zastala u grlu.
– A di ću pojist lipo pečeno nego u mog Ivana.
On nas je nekako uspija zagrlit jednin zagrljajem, svojin kratkinm, ojačim rukama. Nagne se prema nama, gledajući lijevo i desno, i šapne ka negativac iz Krležinog romana:
– Iman ja gotovog, ali za deset minuta skidan novog sa ražnja pa pričekajte. Ko će komu nego svoj svomu – sve je izgovorija u dahu sa velikin trgovačkim osmijehom, uz oni šarmantni, konobarski.
– Di imaš slobodan stol, da popijemo kavu prije janjčića?
– Poslat ću van moju Zorku, ona se bavi stolovima – dobaci sa sjajem u očima dok je izgovara njezino ime i izađe iz prostorije.
– Ako joj pogledaš sise, Gospe mi blažene, uzet ću auto, a ti ćeš otić doma na noge.
Ovaj put ni riči nisan prozborija, jer bilo šta da rečen, ona će svatit po svome. Nismo čekali da nas gazdarica smisti, nego smo ušli u gostionicu. Ne šta san ja tija, nego je tila moja Božica. Imali smo šta vidit.
– Špiro, jel ono siva boja na zidu?
– Koliko vidin, je.
– Špiro, jel ono crna boja oko vrata i prozora?
– Aj pristani više, došli smo pojist janjetinu, a ne čuditi se nečijen ukusu.
– Špiro, jesmo li mi ovo u Danteovom paklu?
Moran priznat da san se, kad je ovo rekla, baš tako osjeća. Ka u Danteovom paklu, samo koji krug, ne znan, davno san završija školu, a onda nisan svaća ni sebe, a kamoli Dantea.
– Ne čini gluposti, evo dolazi Zorka.
Dok nan je prilazila, samo šta mi nisu crne rolete pale priko očiju. Zorka je od zadnjeg puta povećala dobra dva broja, ma znate šta. Prvo su ušle one, a Zorka dobrih po ure za njima. Jadan li san, satrat će me ova moja Kliškinja.
– Di su naši građani? – dobaci uz osmijeh holivudske glumice. Zatim zagrli Božicu, a onda mene stisne par sekundi duže nego šta je pristojno, lagano trljajući svoje silikone po mojin prsima.
