I ove godine će se održati Split Pride.
Organizatori su se oglasili priopćenjem, kojeg prenosimo u cijelosti:
"Prošle godine smo se pitali imamo li mi prava zaista. Rekli smo da LGBTIQ osobe često ne mogu ostvariti čak ni ona prava koja su im zakonima ove zemlje zagarantirana. I zapitali smo se zašto je tome tako. Zašto zakoni propisuju jedno, a ljudi rade drugo?
Naime, naše organizacije već više od dvadeset godina upozoravaju na nepotrebno nasilje i diskriminaciju naspram LGBTIQ+ osoba. Istraživanja i naša iskustva pokazuju da nasilje i diskriminacija ne prestaju i sad se pitamo di je zapelo. Koliko još trebamo govoriti prije nego postanemo ravnopravni građani?
Shvatili smo da velik dio problema leži u tome tko govori, a tko ne govori o nama. Prvo, već dvadeset godina Hrvatsku javnost o LGBTIQ problematici educiraju aktivisti. Udruge građana čija je jedna, ali jako važna kvalifikacija ta što su pripadnici predmetne manjine pa mogu iz prve ruke govoriti o iskustvu nasilja i diskriminacije. Oni trebaju govoriti i govore. Zatim, s druge strane spektra, o LGBTIQ populaciji često govore svećenici, vjeroučitelji i konzervativni aktivisti, političari i druge interesne skupine. Njihove kvalifikacije su u najmanju ruku upitne, ali su sveprisutni, ustrajni i jako glasni. Oni ne trebaju govoriti o nama, ali govore. I onda se ta dva govora o seksualnosti i ljudskim pravima doživljavaju kao dva ekstrema. Društveni se stavovi polariziraju. Mi vučemo naprijed, oni nazad i priča stoji.
Na kraju, oni koji imaju autoritet da postave društvene standarde, da predstave znanstvene istine, da naučavaju o tome što je dobro za društvo u cjelini, oni bi trebali govoriti, ali šute. Oni koji imaju moć da zaustave predrasude, ne poduzimaju ništa posebno. Pravilnom edukacijom mladih kroz sustav obrazovanja, problem nasilja i diskriminacije bi se mogao kroz 5-10 godina svesti na minimalnu razinu. Ovaj se problem već mogao riješiti. Samo da gradovi i država sa svojim institucijama stanu iza ljudskih prava i sloboda.
Praviti se da mlade ljude ne zanima seksualnost u najmanju je ruku licemjerno, a u stvarnosti štetno. Pustiti ih da traže odgovore na svoja pitanja o seksualnosti na društvenim mrežama i drugim neformalnim kanalima informiranja je neodgovorno i opasno. Većina građana Hrvatske smatra da bi se djeci i mladima trebalo omogućiti pristup informacijama, obrazovanju i uslugama vezanim uz njihovo reproduktivno i spolno zdravlje.
U našim školama se o seksualnosti daleko najviše uči na satovima vjeronauka. Ostali predmeti o seksualnosti govore samo kroz biološku i fiziološku prizmu, a LGBTIQ sadržaji su nevidljivi, nedovoljno zastupljeni i/ili marginalizirani. I onda imamo situaciju da trećina maturanata smatra da je homoseksualnost neki oblik bolesti, a 75% LGBTIQ osoba tokom života doživi neki oblik nasilja i/ili diskriminacije. Hrvatske škole proizvode maturante diskriminatornih stavova, a mi se kao čudimo zašto diskriminacija ne prestaje. Kada usporedimo ono što hrvatsko zakonodavstvo propisuje s onim što se uči u školama stječe se dojam da živimo u dvije različite Hrvatske. To su oprečne stvari.
Osim toga, nisu svi mladi cis i strejt. Tko zastupa njih? LGBTIQ mladi prolaze kroz sustav obrazovanja nevidljivi, ušutkani i prestrašeni. O njihovim ljudskim pravima se ne govori, njihovo postojanje se prešućuje. Često su žrtve vršnjačkog nasilja i diskriminacije. Ne osjećaju se sigurno u svojim školama i nemaju se kome obratiti. Čak i oni nastavnici koji žele pomoći takvoj djeci, nemaju dovoljno znanja i kapaciteta za nositi se s njihovim problemima.
I zato tražimo:
- uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja za mlade kao oblik prevencije spolno prenosivih bolesti, neželjenih trudnoća, zlostavljanja u vezama i diskriminacije na temelju različitosti.
- omogućavanje obrada tema koje se odnose na LGBTIQ osobe na dostojanstven način i na znanstveno utemeljenim činjenicama. Te teme se mogu i moraju obrađivati na satovima građanskog odgoja, ali i u sklopu drugih društvenih predmeta poput filozofije, sociologije, etike, povijesti, književnosti i umjetnosti.
- uvođenje dodatne izobrazbe nastavnog osoblja o temama koje se tiču LGBTIQ osoba.
- izradu nacionalne strategije prevencije vršnjačkog nasilja, a koja će se odnositi, između ostalog, na suzbijanje homofobije i transfobije kako bi djeca i mladi znali prepoznati, prijaviti i spriječiti diskriminaciju i nasilje.
Ako vam se čini da puno tražimo, onda samo zamislite koliko bi to značilo manje posla za policiju, sudove, zavode za socijalni rad, djelatnike u zdravstvu, psihologe, psihijatre, stručne službe škole, ravnatelje i sve dionike koji se moraju baviti posljedicama neznanja, nasilja i diskriminacije. Čitava mašinerija koja radi na sanaciji problema nasilja i diskriminacije mogla bi prodisati zbog kvalitetne edukacije i prevencije. A ne kasnije ispravljati krive drine.
Ali prije svega, tražimo ove promjene radi nas, vaših sugrađana, jer želimo bolje i tolerantnije društvo u kojem će biti mjesta za svih. Zapravo, a ne samo na papiru. Zato pozivamo sve LGBTIQ+ osobe, naše prijatelje i sve ljude kojima je stalo do ljudskih prava i sloboda da zajedno izađemo na Split Pride kako bi prosvjedovali protiv mraka neznanja i zatražili pozitivne promjene."
