Sve nas ovo nekako podsjeća na Rusiju! Nogometnu Rusiju! Bravo Kauboji! Kakva hrabrost, mentalna snaga, upornost, taj inat koji je utkan u gen hrvatskog čovjeka, ratnika. Hrvatskog sportaša.
Cijeli svijet nam se divi odakle vadimo te silne šampione, od tenisa, nogometa, košarke, rukometa, borilačkih sportova, skijanja.
Po tko zna koji put pokazali smo svijetu da pobjeđuju oni najuporniji. Doduše, nekad nismo imali sreće ili smo bili jednostavno lošiji od protivnika, ali toliko puta su se naši rukometaši vraćali na ovom Euru i pokazali hrabrost ratnika. Onih koji ne odustaju i onih koji idu do kraja.
Slomljeni od ozljeda u izuzetno teškim trenucima polufinalnog susreta protiv strašnih vikinških ratnika naši rukometaši ispisali su jednu od najsjajnijih rukometnih predstava ikada.
Domagoj Duvnjak, jedan od najboljih i najvećih svjetskih rukometaša svih vremena sa suzama u očima i pogledom prema Nebu kao da je dozivao Božju pomoć da mu dadne još snage i da neće odustati tako lako.
Tako je dočekao istek 80. minute polufinala u Stockholmu, zahvaljujući pri tom Bogu što igra još jednu veliku utakmicu i što napokon Hrvatska ide u finale Eura nakon čak 10 godina.
Svi su bili kao jedan, nisu se predavali, nisu odustajali, borili se i protiv sudaca i vrhunskih magova rukometa iz Norveške. Generacija na čelu sa Sagosenom sigurno će odigrati još velikih utakmica u budućnosti. I još ćemo imati velikih međusobnih utakmica. Ali sad uživajmo u slavlju i radosti. U ovom trenutku. Jer naši Kauboji idu prema europskom zlatu, jedinom što nedostaje tom sjajnim sportašima.
I da, ništa manje bitno. Hrvatska je do sada osvojila pet medalja na europskim prvenstvima, srebra 2008. i 2010. te bronce 1994., 2012. i 2016.
Norveškoj je ovo bio drugi nastup u polufinalu EP-a i drugi poraz. Do sada nije osvojila ni jednu medalju, a najveći uspjeh joj je četvrto mjesto iz 2016.
Da su naši iznenadili rukometni svijet jesu (europska prvenstva nominalno imaju jaču snagu i težinu nego Svjetska prvenstva ili Olimpijade jer su najbolji timovi upravo u Europi), ali naklonimo se našim hrabrim srcima, sportašima koji su ponovno probudili nacionalni naboj i zadobili ljubav i naklonost naših navijača diljem Europe i svijeta. I koji su uz domaćina imali najbolju publiku na ovom natjecanju. I ne zaboravimo da su veliki obol ovoj rukometnoj bajci dali velikim dijelom kršni i prkosni Hercegovci (Mandić, Musa, Šego, Karačić, Mamić, Šarac...).
Nek traje ovo rukometno ludilo i vjerujmo da ćemo u nedjelju nazdraviti europskim prvacima - Hrvatima. Ali oni su svejedno za nas šampioni.
Ispisali su po tko zna koji put najljepše stranice hrvatskog sporta i vratili osmijeh na lice mnogih Hrvata. Kada bi barem političari to učinili s vremena na vrijeme, pa gdje bi nam bio kraj. Vjerojatno bi bili najsretnija nacija na svijetu.
Ali nije zabranjeno sanjati. Niti vjerovati. Jedan lijepi san sanjamo i živimo s našim rukometašima koji su pokazali po tko zna koji put da su sportaši "najzdravije" tkivo naše nacije. I nek traje ovaj san.
Podržimo ih jer ih nema puno. Istinskih i pravih ratnika koji se ponosno bore za svoj grb i svoju himnu.
I vjerujmo u njih jer su i oni vjerovali u sebe i priuštili nam mnogo radosti i slavlja. Siguran sam da će toga biti još mnogo puta u budućnosti!
