"Bijeli" će u subotu put Zagreba, na megdan najvećem rivalu – Dinamu. "Modri" će dočekati Splićane kao lider prvenstvene ljestvice SHNL-a, a izgledalo je to posve drugačije još prije nekoliko kola. Ali eto – tako je kako je. Hrvatski derbi uvijek je utakmica posebnog naboja i velikog iščekivanja s obje strane.
Vrlo je izvjesno da će od prve minute "bijele" povesti naš najbolji igrač i kapetan Marko Livaja. Marku su derbiji s Dinamom oduvijek ležali i sjećamo se njegovih bravura upravo u Maksimiru posljednjih godina.
A mi ćemo opet malo vremeplovom hajdukologije zaviriti u sjećanja i prisjetiti se jednog pomalo zaboravljenog derbija dva najveća hrvatska kluba, koji pada baš u ove zimske dane.
Tog 9. prosinca 1984., dok se Hajduk nadmetao s te godine jakim i – slobodno ćemo reći – protežiranim Sarajevom za titulu prvaka bivše države, čitav Split spremao se put Zagreba.
Pusti vlakovi već od petka s gradske željezničke stanice vodili su torcidaše prema hrvatskom glavnom gradu, ogrnute šalovima, zastavama i vunenim kapama u crveno-bijelo-plavim bojama.
Hladno je bilo već u Splitu, a možete misliti kako je tek bilo u Zagrebu. Tako da Maksimira nisam ni vidio – skinuo me ćaća s vlaka već na splitskoj stanici.
"Di ćeš u led, još si mali, tek si osmaš. Slušat ćeš prijenos preko radija."
Meni je to teško palo, tada četrnaestogodišnjaku potpuno zaluđenom Hajdukom. Čitav dan sam s ekipom i šalom oko vrata hodao oko stanice, koja nam je bila samo par koraka od Toća, te splitske hajdučke utvrde. I uz zadirkivanje ekipe: "Alo, Dražene, ne ideš? Jesi li ispa iz vlaka?" ispratio sam Torcidu koja je krenula po važne bodove željezničkom prugom.
A taj je susret imao posebnu konotaciju. Na Dinamovoj klupi sjedio je Tomislav Ivić, najveći trener Hajduka svih vremena. Tvorac zlatne generacije "bijelih", te je godine vodio "modre". Hajdukov trener bio je naš Stanko Poklepović. Ivić i Špaco – prijatelji i suradnici – te hladne prosinačke nedjelje sjedili su na suprotnim klupama, u nadmetanju dvojice nogometnih znanstvenika.
"Mali Marinko", točnije Miljenko Smoje, pisao je tih dana:
"Ako trefimo Ivića u Zagrebu, idemo svojim putem, mi sa protivničkim trenerom nemamo šta razgovarat."
Čudan je osjećaj bio imati Ivića na suprotnoj strani, čovjeka koji nam je toliko radosti dao svojim presinzima i kontranapadima, ali s nama je bio Špaco – možda i još veći promicatelj Ivićeve doktrine.
A utakmica – strašna. Bilo je to nadmetanje dvaju nogometnih virtuoza: Marka Mlinarića s jedne i našeg Blaža Bake Sliškovića s druge strane.
Slišković je zabio dva gola u prvom poluvremenu.
Tadašnja TV Zagreb iznenada se uživo uključila i prenosila drugo poluvrijeme.
Za Dinamo je oba pogotka dao Marko Mlinarić za konačnih 2:2.
Pričao mi je kasnije prijatelj kako je gužva bila ogromna – čak je i u loži na nogama stajalo tridesetak ljudi, a među njima i tadašnji visoki funkcioner Stipe Šuvar.
"To mi je draga utakmica i pamtim je. Eto, o njoj se i ne priča puno", znao je reći Blaž Slišković.
Pamtimo je mi, Baka. I kakav si igrač bio – nedavno smo ti to rekli na otvaranju murala na splitskom Mertojaku, još jednoj hajdučkoj utvrdi.
Dakle, krajem te sada davne 1984. Špacin Hajduk borio se za prvaka i odigrao strašan derbi u hladnom Maksimiru. Pravi praznik hrvatskog nogometa, dok se još sanjala hrvatska država i samostalnost.
Novine su sutradan objavile naslov:
"Mlinarić – Slišković 2:2: dvije spojke, lijeva i desna, na suprotnim stranama, a da ne znaš koji je bolji."
Za Hajduk su nastupili: Pudar, Španjić, Miljuš, Gudelj, Bakrač, Dražić, Ž. Vujović, Slišković, Z. Vujović, Čelić i Vulić.
Te utakmice nema na YouTubeu, pa se ne možemo diviti golovima doktora Bake. Za hajdučku nostalgiju stavit ćemo zato derbi igran nekoliko godina kasnije, koji je završio rezultatom 3:3 uz maestralni gol Zorana Vulića.
U subotu je opet hrvatski derbi i Torcida će put Zagreba.
Nadamo se ovaj put bez suza nekog dječaka, kao što su bile moje nekad.
I nadamo se pobjedi Hajduka u Maksimiru, gdje podrška "bijelima" nikada nije izostala.
