Hajdučki Split još je u znaku otvaranja murala Blažu Sliškoviću na Mertojaku. Bar “old school” generacija navijača, od kojih mnogi nisu mogli suspregnuti suze kad su se u Ostravskoj upalile baklje i poletjeli papelitosi.
A mi ćemo danas o jednoj drugoj legendi i jednoj priči nikada završenoj.
Danas je 71. rođendan Slaviše Žungula – velikog napadača Hajduka, reprezentativca, bijele sedmice, lukavog lisca, kako su ga zvali. Koji je znao nezainteresirano izgledati na terenu 80 minuta, a onda u zadnjih deset odlučiti derbi golom u par poteza.
"Nismo se vidjeli već godinama"
Pokušali smo ga dobiti na neki američki broj, slali smo i mail, kao što radimo već godinama. Stariji navijači rado bi pročitali koju Žungulovu izjavu na ovim stranicama hajdukologije.
Pitali smo i legendarnog mu suigrača i prijatelja, Ivicu Šurjaka:
“Godinama nemam nikakav kontakt sa Slavišom. Dok je bio u Kaliforniji, gdje sam i ja dolazio, znali smo se družiti, ali otkad je na Floridi, nismo se vidjeli već godinama.”
A nekad ste, Šure, znali da Žungul vreba na prvoj stativi?
“Ma, mi smo kod Ivića bili toliko dobro posloženi da smo svi znali sve. Jure Jerković bi nabacio meni na krilo, ja bih našao Žungula pred golom i to je bilo to.”
Tako je, Ivice, velika je to momčad bila, pod dirigentskom palicom maestra Tomislava Ivića.
Nestao bez traga, ali ostavio dubok trag
Dakle, od Žungula ni traga ni glasa. S Facebook stranice “Slaviša Žungul”, koja povremeno objavljuje medijske zapise o njemu, poslali su nam poruku da sada živi u državi Washington.
Nema više ni nekadašnjeg tenisača Tonija Birčića, životnog Žungulovog prijatelja, preko kojeg smo nekad znali dobiti pokoju informaciju o Slaviši.
A jedna od najbitnijih priča našeg djetinjstva nikada nije ni završila. Jer Žungul je naprasno otišao i nikad se nije vratio. Znao se ljeti pojaviti u Splitu, čak i odigrati neku reviju malog baluna, ali u bijelom dresu više nikad. U biti, na Poljudu nikad nije zaigrao. Eeee, što bi to bilo da je “zapalio” veliki stadion.
Slaviša Žungul, golgeter sa Starog placa kojeg smo voljeli. Te šampionske ’79., nekako je spetljao uspješnog hajdukovog tajnika Antu Žaju da mu izda dozvolu za igranje malog nogometa u SAD-u, u zimskoj prvenstvenoj pauzi, te da se ipočetkom proljetnog dijela priključi bijeloj momčadi, koja je te sezone ’78/’79 vodila mrtvu trku s Dinamom za prvaka bivše države.
“Preko bare” su tada počeli ulagati u dvoranski mali nogomet. Neku vrstu “amerikanade” – brzi nogomet sa “špondom”, kao u hokeju, govorilo se tada po Splitu.
I išlo ih je. Bilo je i publike i TV prava. Slaviša je postao Stiv Zungul. Slikali su ga kao kralja malog nogometa, bio je najbolji strijelac i igrač New York Arrowsa, imao je stol u opjevanoj discotheci “Studio 54” na Manhattanu i živio američki san.
Navodno je u Ameriku pojurio za Moni Kovačić, slovenskom pjevačicom i starletom, koja je već živjela u SAD-u. Velika je faca bio.
Samo jedna utakmica s Vujovićem i pitanje ‘Šta bi bilo da je bilo?’
Ivić je te šampionske ’79. lansirao tada mladog Zlatka Vujovića, koji će brzinom eksplodirati u špici Hajduka i donijeti nam tako željenu titulu prvaka.
Ostaje za anale da su Žungul i Zlatko odigrali samo jednu utakmicu zajedno u napadu Hajduka, kada je u posljednjem kolu jesenjeg dijela te sezone došlo Sarajevo, predvođeno strašnim Sušićem, i kraj Plinare dobilo porciju od 5:0. Ostavljajući vječno pitanje pod starom murvom: “Šta bi bilo da je bilo?”
Slali su poslije iz Hajduka i Davora Grčića Gagu u SAD na pregovore, ali nije se moglo. Žungula je zastupao zagrebački odvjetnik Silvije Degen.
Pa se onda pričalo kasnije kako će nam se vratiti bar za “Hamburger”, ali od svega – samo pusti snovi.
Sve u svemu, Žungul se vratio u Split samo poslovno, pa je s Barom otvorio kultni “Hollywood” na Gusara, mjesto naših prvih disco matineja i prestižno mjesto tadašnjih noćnih izlazaka Splićana.
Ovaj autor sreo je Žungula dok je kao polaznik srednje novinarske škole vršio praksu u press službi splitskog Festivala, davne 1988. Naravno da sam mu prišao i pitao za izjavu, snimio na onaj mali kazetofončić što mi ga je Jure donio.
“Došao sam tu sresti svoje prijatelje iz mladosti”, rekao je.
Kasnije mu je istekla kazna koju su bijeli ishodili od FIFA-e, pa je igrao i veliki nogomet za San Diego, ali to više nije bilo to.
Uvijek je ostao žal što je mogao dati veći pečat i Hajduku i europskom nogometu.
Reći će nam neki: “Nemate vi mlađi pojma kakav je to igrač bio.”
A mi smo eto sretni da smo ga bar nakratko imali.
Sretan 71. rođendan, legendo, i pošalji koji gol iz Amerike!
